Čekaj me - Vijesti.me
USPUTNI ZAPISI

Čekaj me

U to vrijeme na Zapadu su objavljivanje knjige sovjetskih pisaca i, sudeći prema tamošnjoj štampi, ta literatura je imala veliki uspjeh kod čitalaca

Simonov
Simonov

Čekaj me/ Čekaj me, i ja ću doći, samo me čekaj dugo./ Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom./ Čekaj me i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše, čekaj i kada druge niko ne bude čekao više./ Čekaj i kada pisma prestanu stizati izdaleka./ Čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka./ Čekaj me, i ja ću sigurno doći…

Pjevao je, s fronta, tokom Drugog svjetskog rata, istaknuti ruski pisac Konstantin Simonov, svojoj lijepoj supruzi Valentini, ispisujući, očigledno, jednu od najljepših ljubavnih poema, ikada.

Tvorac romana s ratnom tematikom, “Živih i mrtvih”, “Vojnici se ne rađaju”, “Dana i noći”, “Posljednjeg ljeta“, “Ruskog pitanja”… Konstantin Simonov (1915-1979) pukovnik i književnik; rođen u Petrogradu u plemićkoj porodici. U književnosti se javio, kao i većina mladih pisaca, poezijom. U rat, u borbu protiv fašizma, otišao je kao mladić.

…Bješe proljeće; 1966. godine. Upoznao sam Konstantina Simonova u rascvjetalom Novom Sadu; kao mladi novinar “Indexa”, lista studenata Novosadskog univerziteta, đe smo pjesnik Pero Zubac i ja zajedno počinjali, a Zubac bio i moj prvi glavni urednik.

Bila je to treća posjeta Jugoslaviji popularnog ruskog pisca Konstantina Simonova, u kojoj je 1944. boravio kao dopisnik “Pravde”; zatim je dolazio 1947. godine… Reče da je prilikom svojih ranijih dolazaka najviše zapamtio Beograd, koji je, veli, “danas izgrađen, pretvoren u divan grad”. Odjeven ležerno, sportski; vindjakna, džemper, karirana košulja.

Kosa sniježno bijela, kratka. S neizbježnom lulom, pisac podsjeća na nekog morskog vuka. Govori tiho, odmjereno. Dok razgovaramo, ispija šljivovicu, zatim čašu kisjele vode, a onda, poslije gotovo svake rečenice, blaženo lupi šakom po koljenu: „E, tak“. Pričamo o memoarskoj literaturi koja je u njegovoj zemlji omiljena.

- Memoarska literatura zauzima značajno mjesto u našoj književnosti. To je prirodno, jer Rusi imaju šta da kažu i čini mi se da je ranije memoarska literatura zapostavljana - kaže Konstantin Simonov. - To je nenormalno. Razvitak memoarske literature ne smeta razvoju umjetničke književnosti nego čak i pomaže. A onda, tu je još jedna stvar važna: kada ja pišem memoare o ratu, na primjer, onda tu pominjem interesantne, žive ličnosti. I, naravno, osjećam odgovornost, a to je dobro, to podstiče pisca. Ja ću uvijek pomagati memoarsku literaturu…

U to vrijeme na Zapadu su objavljivanje knjige sovjetskih pisaca i, sudeći prema tamošnjoj štampi, ta literatura je imala veliki uspjeh kod čitalaca. Kažem to Konstantinu Simonovu.

- Teško je o tome bilo šta reći - veli Simonov. - Neke su se knjige tamo stvarno pojavile i to je činjenica. Ja lično te knjige nijesam čitao. Ali mogu Vam reći da takve pisce ne poštujem i ne odobravam njihov postupak. Ipak, možda je sve to preuveličano…

Spominjem Konstantinu Simonovu članak u “Pravdi” dramskog pisca koji kaže da je drama pomalo konzervativna i za to krivi kritičare jer, veli, napadaju avangardu?

- Pročitao sam taj članak. Sviđa mi se. Kod nas sada ide teže s dramaturgijom nego s prozom. Među mladim dramaturzima ima malo talenata. Ja bih izdvojio Volodina - kaže Simonov. - A od zapadnih dramskih pisaca najviše cijenim Bernarda Šoa; od savremenih dramaturga, Milera.

- A Sartr?

- Nažalost, njegove romane nijesam čitao - naglašava Simonov. - Čitao sam njegovu publicistiku i mislim da je to interesantno. Čitao sam i njegovu dramaturgiju, ali ne mogu da kažem da je on najomiljeniji moj dramaturg. Više volim Brehta…

Podsjećam Simonova na riječi poete Aleksandra Tvardovskog koji je u “Našem miru” izjavio da će jedan ruski pisac uskoro objaviti roman za koji je doslovce rekao: “O našoj revoluciji do sada niko nije pisao sa ovakvim osjećanjem istine”.

- Roman nijesam čitao a pisac je veoma dobar. On je naučnik, živi u Sibiru. Kasno je počeo da piše. Prije dvije-tri godine napisao je jednu savremenu povijest o tridesetim godinama, o kolektivizaciji sibirskog sela - priča mi Konstantin Simonov. - Ja mislim da je Tvardovski u pravu. Konačan sud daću kada pročitam knjigu. Ja volim knjige strogog realizma, volim knjige koje su prožete romantikom.

Sadašnji put književnosti mnogo je komplikovaniji nego ranije. Sadašnja književnost nosi u sebi puno dramatičnih momenata, ali njih stalno prati vjera u budućnost čovjeka.

Pitam Simonova ko je od naših pisaca ostavio na njega osobiti utisak? Može li nekoga izdvojiti?

- Teško je odmah odgovoriti - kaže Simonov. - Čitao sam u raznim vremenima razne knjige. Volim pripovjetke Iva Andrića. Volim Ćopića, Mihaila Lalića… To je prvo što mi je palo na pamet…

Konstantin Simonov ispi još jednu šljivovicu, zali je kisjelom vodom, a zatim se zadovoljno lupi šakom po koljenu: “E, tak”.

…Čekaj me, i ja ću sigurno doći,/ sve smrti me ubit neće./ …Ko čekati ne zna, taj neće shvatit,/ niti će znati drugi/ da si me spasila ti jedina/ čekanjem svojim dugim…

Autor je novinar i pisac


Najčitanije iz sekcije Kolumne