Čep naše smrti - Vijesti.me
STAV

Čep naše smrti

Djevojčica, ipak, nije izdržala. Čitam, i hvata me jeza, da se čep tog etiola rastvara u stotinu litara vode, i to za stoku. Umrlo nam je još jedno dijete. Tako to radi smrt, ostali su samo inicijali: E.M.

Može svuda da se desi - teorija je čudo, a i planeta nije premalena - možemo sada sve da svalimo na roditelje, koji su htjeli da ubiju vaške, a izgubili sopstveno dijete, mažući mu taj prašak po glavi, u štali. Možemo, vidim da to mnogi i čine, ali ja bih veći dio odgovornosti radije svalio na one koji su od ovog društva stvorili veliku štalu - u kojoj je ovo zamislivo - umjesto malu civilizaciju, u kojoj nije.

Rožaje i okolna sela, kao ovo - Besnik, gdje je djevojčicu otrovao etiol, baš to Rožaje, simbol je svog našeg propadanja, sve naše nesreće, svih naših mrakova. To je prostor sa najviše ljudi na socijali u Evropi, to je kasaba čiji se "razvoj" sistemski bazirao na narkobiznisu, to je naše dno koje su, kao i cijeli Sjever, krpili od izbora do izbora, gradeći tako kulu od bijede. Tri decenije tu se sistematski sipa etiol - kap po kap,  čep  po  čep  - u vidu nemara, neznanja i zla, pa morao je nekome doći glave. Mi smo krivi.

Kao i sa bebama u Bijelom Polju. Sistem je isti: mi smo stvorili društvo u kojem je moguće da beba umre usred porodilišta od infekcije. Mi smo stvorili, prvenstveno oni koji je vode, zemlju u kojoj je moguće da usljed siromaštva i neinformisanosti, roditelj bude ovakav, a daleko da je jedini.

Gdje su nadležne službe? Gdje su bile u prethodnim slučajevima, kojih je, evo, vidimo bilo. Nema ih. Tih službi preovladavajuće nema ni u glavnim gradovima, a kamoli u selima rožajskim. Sistem - i to malo što od njega postoji - tamo ne zalazi, osim kada njemu treba, da se očuvaju strukture moći. Afrika zvuči kao civilizacija za pojedine crnogorske zabiti, a možeš nas, čovječe, pretrčati. Nije ovo izolovan slučaj, godinama stvaramo društvo, bolje: anti-društvo, u kojem je nešto ovako moguće. Marljivo se radi na tome, decenijama.

Ne vjerujem ni ljekarima - sumnja mora biti građanska dužnost naročito u ovakvim sredinama i ovakvim slučajevima - koji su liječili taj mali grumen života, zato i na to sada treba obratiti naročitu pažnju. Ne vjerujem, jer me je naučilo, ne samo mene, višegodišnje novinarsko bavljenje pitanjima zdravstva: to neznanje i nemar - koji kao da su sistematizovani - vjerujte mi, nerijetko su ravni kriminalu. Inficirane bebe, od kojih jedna mrtva, u Bijelom Polju samo su vrh ledenog brijega. Ne pričam napamet i čast izuzecima. Ovo je pećina, a ne država. Anti-sistem.

Djevojčica nas, ipak, nije izdržala, nedužna: ni svoje neznavene roditelje, ni ovu utučenu zemlju, ni svoje siromaštvo i bijedu, ni te vaške, ni taj vražji etiol, ni ovaj pakleni svijet koji je "tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj", dječijoj.

Dijete, neka ti je laka Crna Gora!


Najčitanije iz sekcije Kolumne