Cijena

Koja je cijena humanizma? Nije to naivno pitanje. Neki ljudi vjeruju da sve ima svoju cijenu.

Ali ovdje nije riječ o onoj “egzistencijalnoj” cijeni, nečemu na što pristajete jer vjerujete da tako, i nikako drugačije, treba. Vaše uvjerenje čini vas sposobnim da - platite cijenu, kakva god ona bila. Da se suprotstavite moćnijem, da podnesete žrtvu. Ali, zaboravite to, ovo su drugačiji ljudi.

Ovdje je riječ o novcu. I novčanoj cijeni jedne nagrade koja nam je svojevremeno predstavljena kao - čudo, kao veliko priznanje Svijeta za mudrost i čojstvo naših vođa, itsl... Neki novinari i intelektualci - koje danas vidite tu gdje vidite - tada su na izostanak oduševljenja kod dijela javnosti reagovali kao sada - ako, slučajno, ne vjerujetre u aktuelni “državni udar”. A ko ne vjerovao u državni udar, svaka mu se... skamenila, ili kako ono već ide. Možda bi na minut-dva trebalo da ubace, kao honorarnog saradnika, i serdara Vukotu da kune i današnje Crnogorce. Ako ne vjeruju. U Boga, Gospodara i - državni udar.

Tada, da podsjetimo, gospodar i njegov najbolji drug, postadoše svjetski humanisti broj jedan (i dva). Oni koji su sve to nazvali šaradom i predstavom bijahu nazvani - neostvarenima ili sramotnima, sada se već ne sjećam tačno...

Uprkos sve dinamičnijim događajima, ipak, mora da pamtite. Odjeknulo je kao bomba. Đukanović i Marović dobili priznanje od Internacionalne lige humanista. Tada je to u Crnoj Gori predstavljeno kao nešto - eto, malo ispod Nobelove nagrade, ali svakako više od - olimpijske medalje. Tako nekako. Odnosno, takav ste utisak mogli steći nakon ondašnjeg pisanja prorežimskih novinara i medija. Istovremeno, uslijedila je snažna reakcija drugog dijela javnosti - onog koji je podozrijevao da je u pitanju predstava, loše režiran provincijski teatar. I ta linija razgraničenja biće vidljiva nakon par godina kada krene višegodišnja sramna kampanja protiv nezavisnih medija i intelektualaca. I danas isti jednako sikću na one koji su u bilo kojoj formi skeptični prema aktuelnom, dugotrajućem državnom udaru.

Sada, kada je jasno, kristalno jasno, dodajmo, kako je došlo do tih nagrada Đukanoviću i Maroviću i kako su ih zaslužili, zanima me, hoće li neko podsjetiti Đukanovića na njegove riječi. Što sad? Sramotni i neostvareni su bili u - pravu. Te “svjetske nagrade” bile su puka trgovina.

Moram priznati da je meni to najveća misterija: kako su mogli da se ponašaju onako, da glume ozbiljnost, da gordo ispljuju kritičare, da su ponosni zbog (svjetskog, a našeg) postignuća, ako su znali da su to - platili? Meni to, nekako sveobuhvatno i jasno objašnjava - kakavi su to ljudi i kakva je to svijest.

Velika priča ispala od svega toga. A na koncu - osamdeset i kusur hiljada eura (samo nakon 2010). Pri čemu, ne vjerujem da njima tada nije bilo odmah plaćeno nešto, ovo je sigurno samo dio. Nema šanse da je onda predstava izvedena a da nije, i tada, (galantno, naravno, kad je tuđim novcem) plaćeno. Valjda će neko sabrati sve te cifre. Nekad. Cijena? Prava sitnica, rekao bi sir Oliver.

Humanizam na rate. Hiljadu eura mjesečno, odavde do vječnosti - jak kredit za čovjekoljublje njih dvojice. Da nisu izgubili vlast u Budvi ko zna kad bismo ovo saznali.

Tada su bili zajedno. Veliki humanisti. Danas je jedan zvanično - kriminalac, a drugi i dalje jaše nepreglednim prostranstvima svjetskog humanizma.

Ako ovako bizarne stvari saznajemo nakon što je oslobođen jedan grad, zamislite što će sve isplivati kad dođe do promjene vlasti na državnom nivou. Tako da svim onim standardnim razlozima za promjenu vlasti, treba dodati i - golu radoznalost.

Pa da, pored cijene Milovog humanizma, saznamo i prave cijene nekih drugih stvari. Biće to - neprocjenjivo...