Trenutak u kom Pobjeda objavi čitulju Miri Marković je jedna od ključnih u ovoj godini. Objavljivanje čitulje prevazilazi sve kosmičke slučajnosti, jer Pobjeda je ipak Mirina, više nego što je pobjeda zdravog razuma i pobjeda slobode. To bi značilo da je sve u redu, Mira je u Pobjedi, postignut je balans.
„Dobar dan teta Miro, je li kući mali Milo“, nije ta pjesma nastala uzalud, nije ta pjesma bila puka fiksacija duhovitih momaka, već skeniranje stvarnosti. Mira je otišla prilično tiho, i radovanje nečijoj smrti nije ni hrišćanski, ni ljudski, o kakvoj god osobi da se radilo. Oni što su se radovali, nemaju ni pravo da se raduju. U Crnoj Gori nije Mirina smrt ispraćena pompezno, bila je to vijest koja nije tangirala javnost mnogo, prošlo je mnogo vremena, a i „nije u našem dvorištu“. Sve do čitulje, jer, ništa se tako pažljivo ne čita u Crnoj Gori kao umrlice, kao čitulje. Uživaju ljudi tumačeći tekstove, analiziraju ih kao pjesme, traže dubinu i tajna značenja, reinterpretiraju i rekonstruišu. Uživaju li uživaju, kao u kakvom velikom djelu, tu u tom portalu između života i smrti, koji bi trebalo da služi kao objava, kod nas čitulje služe kao sredstvo komunikacije između živih i mrtvih, jer se obraćaju živi direktno i šalju poruke koje će onaj gore čuti. Još kad pomislimo da se poruke šalju preko Pobjede, to će sve sigurno da stigne, na vrijeme.
Druga čitulja koja je uzdrmala Crnu Goru je za oca, onog što je stradao u Kotoru. Od metka, od kriminalaca. Sinovi se opraštaju, narod prepričava, naslućuje osvetu. I tu stane cijela Crna Gora, u par čitulja u svega nedjelju dana. To je naša slika, nema što da se trudi neko sa strane o nama da sazna iz razgovora i da nas posebno analizira, dovoljne su te posljednje strane u dnevnim novinama. Tu smo. Valja se prisjetiti i Branove čitulje za Gišku, poezija parastosa.
U čituljama je sve, tu su svi. Tu je ep, tu je osveta, tu je tragedija, tu je naslada, tu je gluma, tu je istinska tuga, tu je prećerivanje, tu je megalomanija, tu je skromnost, tu je ljubav, tu je porodica. Onih kojih u čituljama nema, tek ti su rekli sve o sebi, rekli su koliko ne priznaju taj svijet i tu glumu i koliko su samo svoji. Nedavno je preminuo jedan od najvećih stvaralaca u Crnoj Gori, čovjek čije ime je neodvojivo bilo od riječi pozorište. On ga je živio, stvarao alternativu, lansirao mnoge velike umjetnike, inspirisao generacije, a njegova želja bila je da ga isprati uža porodica, bez pompe i vriske, bez lažnog stiskanja ruku, bez velikih riječi u čituljama. Mirno i dostojanstveno, kako mu i priliči.
Govorili su „Što veći čovjek to manja čitulja“, jer sve je pitanje skromnosti. Ambasadori kad dođu u neku zemlju, obično im daju literaturu kroz koju će da proniknu ljude koji žive na tim prostorima. Nekad se u Jugoslaviji čitao Andrić, vjerovatno da se u Crnoj Gori preporučuje Gorski vijenac, ali prije njega, svi koji nešto žele da saznaju o Crnoj Gori treba da otvore i pogledaju čitulje. Tamo je i Mira, tamo su očevi, tamo su sinovi, i kriminalci, političari, glumci, glumci, glumci, mnogo glume i glumaca. Ogledalo naše Crne Gore.
Bonus video:
