Za upravljanje “Zlatnim vratima”, splitskom kinotekom i centrom za obrazovanje odraslih, natjecala se Tamara Visković, prethodna ravnateljica u četverogodišnjem mandatu, a i otprije prepoznata kao rijetko uspješna kulturna menadžerica, cijenjena glazbena kritičarka, osoba velikog znanja i ugleda.
Osim nje javio se i Ivo Uglešić, srednjoškolski profesor povijesti, hadezeovac skromne biografije, manje poznat izvan uskog kruga najmilijih i mutne ideje šta bi on sa “Zlatnim vratima”, ali očito vruće želje da nekome, bilo kome, bude šef.
Upravno je vijeće ustanove, kao što znate, bez ikakve rasprave odlučilo u korist Uglešića. To je valjda pobjeda onoga “čestitog i radišnog Splita” u koji se gradonačelnik Andro Krstulović Opara uzvišeno kleo pred lokalne izbore prije dvije godine.
Jedna dokazano sposobna, stručna, iskusna, vrijedna i poštena, da ne kažemo čestita i radišna gospođa izgubila je utakmicu od anonimca, bezveznjaka koji se nije potrudio čak ni potanje upoznati s radom “Zlatnih vrata”, a koji svojim najvažnijim profesionalnim postignućem ističe da je “obični član HDZ-a”.
Iskaznica Hrvatske demokratske zajednice je sastojak koji nevjerojatno popravlja životopise. Članstvo u političkoj stranci je poput steroida što čine da mišići rastu. Poput ugriza radioaktivnog pauka što je slabunjavog Petera Parkera pretvorio u čudesnog Spidermana.
HDZ je kao umjetno gnojivo od kojega pomidore i kukumari postanu krupni i sočni, krmivo od kojega se stoka krepko goji. Ukratko, to je kvalifikacija koja je jača svih drugih kvalifikacija, džoker karta koja uspješno nadomješta obrazovanje, iskustvo, dobre financijske rezultate, priznanje struke i ugled u javnosti.
Kad pametnjakovići to imaju, ne moraju se ni školovati, ni raditi, ni dokazivati. Samo prođu mimo reda, a ako se tkogod drzne upitati: “Alo, gospodine, di ste vi krenuli?”, oni oholo izvuku iz džepa četvrtasti komadić plastike i objave: “Ja sam obični član HDZ-a”. “O, pardon, nismo znali”, kaže onda narod, uljudno im se sklanjajući s puta.
Svaki dan upoznamo nekoga takvog, katkad jedva punoljetni hadezeovci protutnje u preticajnom traku mimo nas. Vidjeli ste prije nekoliko dana onoga makarskog dečkića. Na zna se ni obrijati. Došao ujutro na posao izlijepljen krvavim toaletnim papirom, ali već je on šef. Tajnica mu čuva medu i ide po kakao.
Gledajući kakve prestižne karijere hadezeovci instantno ostvaruju, morali ste se zacijelo katkad upitati zašto im se i vi ne pridružite. Zbilja, nije to bogzna kako ekskluzivno društvo. Ako su Petar Škorić i Josip Đakić dovoljno dobri, tko je uopće loš?
Imate li običaj precijeniti svoje vrline, nepokolebljivo vjerujete da nema posla koji ne biste znali raditi, bezobzirno ste ambiciozni, nedostojanstvena ulizica, ne poželite se ustrijeliti metkom u usta dok govori Andrej Plenković i čini vam se, iako nije nužno, da volite Hrvatsku, HDZ je pravo mjesto za vas.
Nema baš nikakvog razloga da radite nekakav mučan i prljav posao, mijesite tijesto za pizzu, mijenjate hotelsku posteljinu, kisnete na kočarici, smrzavate se u hladnjači ili u vulkanizerskoj radionici balansirate gume.
Od izvanredno plaćenog menadžerskog mjesta u toploj i suhoj kancelariji, u upravi vodovoda, stanogradnji, Zavodu za javno zdravstvo ili centru za obrazovanje odraslih udaljeni ste jedva desetak minuta potrebnih za ispunjavanje internetske pristupnice stranci.
Zgodno bi bilo u stvari da svi koliko nas ima, svih četiri milijuna stanovnika Hrvatske, ispunimo pristupnicu.
Prednost je očita. Da smo svi u HDZ-u, nitko se više ne bi morao školovati, ni dokazivati, ni truditi. Svi bi bili kvalificirani za sve, nitko ništa ne bi radio.
Jedino bi odnekud, možda iz Bosne ili s Kosova, morali uvesti neke nestranačke budale da im budemo šefovi i da ih svakodnevno prcamo kako oni ne vole Lijepu našu.
(slobodnadalmacija.hr)
Bonus video:
