Da li je Grupa 20 i dalje važna? - Vijesti.me
SVIJET U RIJEČIMA

Da li je Grupa 20 i dalje važna?

Formiranje te grupe opravdavalo je sebe time što je ona predstavljala odgovor na globalnu finansijsku krizu, a u određenom trenutku pojava nje kao foruma za koordinaciju međunarodne politike izgledala je kao velika nada u novonastalom haosu.

Ilustracija
Ilustracija

Kada su lideri “Velike dvadesetorice” (G20) održali svoj prvi samit krajem 2008. godine, mnogi su to pozdravili jer je grupa bila mnogonacionlani, veoma reprezentativan novi forum za izradu zajedničkih rješenja vezanih sa globalne probleme. Formiranje te grupe opravdavalo je sebe time što je ona predstavljala odgovor na globalnu finansijsku krizu, a u određenom trenutku pojava nje kao foruma za koordinaciju međunarodne politike izgledala je kao velika nada u novonastalom haosu.

Ja sam, naravno, bio među onima koji su aplaudirali prvim dostignućima “Velike dvadesetorice”. Od 2001. godine, kada sam definisao ekonomski uspon zemalja BRIK-a (Brazil, Rusija, Kina i Indija) kao ključnu crtu svjetske ekonomije XXI vijeka, pozivao sam na korijenito preispitivanje struktura globalnog uprvaljanja. Kako sam tvrdio u to vrijeme, nastavljena dominacija G7 - “Velike sedmorke” (Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Velika Britanija i SAD) sve više nije odgovarala komplikovanom svijetu sa početka 2000-ih. Do dana današnjeg isključivanje Kine iz G7 predstavlja veliki grešku koju dodatno komplikuje prisustvo u njoj niza evropskih zemalja od kojih većina ima zajedničku valutu i istovjetna pravila fiskalne i monetarne politike.

Nažalost, nakon samita G20 u Osaki prošlog mjeseca ne mogu a da se ne zapitam da li je to okupljanje izgubio svoju svrhu. I zaista, jedini značajan događaj na samitu bio je sporazum na marginama predsjednika SAD Donalda Trampa i predsjednika Kine Si Đinpinga koji je posredovao u najnovijem “primirju” u trgovinskom ratu tih zemalja.

Dio problema je, naravno, u tome što je danas globalno upravljanje u cjelini odvojeno od političkog uticaja, a SAD su se odrekle svoje uloge čuvara svjetskog poretka. Ali postoje problemi i sa samom Grupom 20. S jedne strane, G20 izgleda kao odgovarajući mehanizam za olakšanje globalnog dijaloga. Njene članice obezbjeđuju stvaranje otprilike 85% svjetskog BDP-a i uključuju većinu vodećih ekonomija u razvoju, pa i one koje nisu prihvatile liberalnu demokratiju zapadnog tipa. Isključujući Nigeriju, najveću ekonomiju Afrike i najgušće naseljenoj zemlji koja bi, po logici stvari, morala dobiti svoje mjesto za stolom. A u budućnosti je moguće zamisliti pridruživanje Vijetnama i nekoliko drugih zemalja.

S druge strane, iako G20 vrlo vješto izdaje grandiozna saopštenja u kojima priznaje postojanje globalnih izazova, ispostavilo se da je potpuno nesposobna da napravi praktične korake ka likvidaciji tih istih izazova.

Naravno, može se reći da je potpuno nerealno očekivati da šačica činovnika ispravi sve šro je urušeno na ovom svijetu. U svakom slučaju, dužnost zagovornika akcije, preduzetnika i drugih je da izvrše pritisak i ubijede političke lidere u potrebu za promjenom. Ipak, kada je riječ o problemima koji mogu biti riješeni samo na globalnom nivou, ne postoji altrenativa organu kakav je G20. Čak i ako su politički lideri iznijeli sve dobre ideje, potreban im je forum za pretakanje tih ideja u koordiniranu politiku.

Moje je mišljenje da na putu aktivnosti G20 stoje dvije barijere. Prvo, iako je Grupa veoma reprezentativna, ona je i prevelika. Kako sam trvdio 2002. godine, svijetu je zaista potreban reprezentativniji forum od G7 (koji uključuje SAD, Japan, EU i zemlje BRIK-a). Ta nova grupa nalazi se u okvirima G20 i predstavlja tri četvrtine svjetskog BDP-a. I mada bi Kanada i Velika Britanija nakon bregzita izgubile dio svog današnjeg i uticaja, one ne bi imale manje mogućnosti od zemalja kakva je Australija. U svakom slučaju, nemaju o čemi da brinu: nema nikakvih realnih osnova da se očekuje diplomatska revizija takvih razmjera u skorije vrijeme.

Druga mana G20 je ta što ona (kao i G7) nema objektivnu osnovu za postavljanje ciljeva i metoda mjerenja napretka ka njihovoj realizaciji. Od prvog uspjeha Grupe prije 10 godina njena se agenda stalno mijenjala i svaka zemlja domaćin je na svakom godišnjem okupljanju dodadavala nešto novo u tu smjesu. U Osaki je japanska vlada postavila cilj stvaranja univerzalnog sistema zdravstvene zaštite.

Niko ne sumnja da je sistem univerzalne zdravstvene zaštite vrijedan cilj. Ali G20 faktički nije uradila ništa da pomogne pojedinim državama članicama da prošire pružanje medicinske pomoći. Još gore, vrijeme potrošeno na analizu tog novog cilja moglo bi biti iskorišćeno za raspravu o neriješenim pitanjima kao što je npr. antimikrobna rezistencija koja je bila dodata u agendu G20 2016. godine. Formulacije koje se tiču tog pitanja na posljednjem kominikeu bile su u značajnoj mjeri iste kao i one sa prethodnih samita, što svjedoči o veoma skromnom progresu. Istovremeno, stanje tržišta i konjuktura novih antibiotika brzo se pogoršavaju. Bez usaglašenih međunarodnih mjera do 2025. godine rezistencija na ljekove prijeti da odnese deset miliona života godišnje, a dovešće i do ukupnih gubitaka svjetske proizvodnje na oko 100 triliona USD.

Svijetu je u vovom trenutku potrebna akcija, a ne prazne riječi.

Autor je predsjednik Chatham Housea; bio je predsjednik Goldman Sachs Asset Managementa i ministar finansija Velike Britanije
Copyright: Project Syndicate, 2019.


Najčitanije iz sekcije Kolumne