“Danas su Crnogorci oni koji neće u rat” - Vijesti.me
CRNOGORSKI SUVERENISTI U OTPORU RATU I RATNOHUŠKAČKOM REŽIMU DPS-A (1991)

“Danas su Crnogorci oni koji neće u rat”

List „Pobjeda“ permanentno je napadao i klevetao crnogorske pacifiste i lidere relevantnih opozicionih političkih stranaka i nezavisnih medija, koje su se protivili ratu

Đukanović i Bulatović u Skupštini
Đukanović i Bulatović u Skupštini (Foto: Arhiva Vijesti)

U Crnoj Gori, jedan dio političkih subjekata, jasno se izrazio protiv rata, zalažući se za mir, te su istaknute javne ličnosti držali mitinge za mir i protestvovali protiv ratnih priprema i belicističkog javnog diskursa, jer su smatrali i eksplicirali da je hrabrost odbiti pozive za mobilizaciju. Protiv mirotvoraca u Crnoj Gori, permanentnu i rđavu kampanju vodila je režimska „Pobjeda“, kao i protiv brojnih lica, pripadnika manjinskih naroda (Muslimana i Albanaca), koje su odbili da učestvuju u ratu, a posebno je u Bijelom polju velika grupa Muslimana odbila da bude rezervni dio JNA. „Pobjeda“ ih je nazivala „dezerterima“, a sve one koji su se izjasnili protiv rata, ista je stigmatizirala i proglašava „izdajnicima“ itd. Režim i njegovi medijski servisi, stalno su im lijepili etiketu „izdajnika“, te žig „dezertera“ i javno su ih demonizirali.

List „Pobjeda“ permanentno je napadao i klevetao crnogorske pacifiste i lidere relevantnih opozicionih političkih stranaka i nezavisnih medija, koje su se protivili ratu. Target napada bio je primarno lociran na LSCG i njegovog lidera Slavka Perovića, slobodnog intektualca i književnika Jevrema Brkovića, nezavisni nedjeljnik „Monitor“ i njegovog urednika i suosnivača prof. dr Miodraga Perovića i novinare i pojedine saradnike tog lista, predsjednika NOK-a iz Bara Mića Orlandića, te Građanski odbor za mir, čiji je koordinator bio Rade Bojović i druge javno eksponirane mirotvorne aktiviste, kao i Crnogorsko vijeće evropskog pokreta i njegove aktiviste, na čelu sa prof. dr Ilijom Vujoševićem, a, dakako, i glavne predstavnike i poslanike reformista, mr Žarka Rakčevića i ostale.

Pogled na Dubrovnik, 1991.

Antiratni protest održan je u Titogradu 17. jula 1991, na kojemu su govorili Miodrag Vlahović, Nebojša Medojević, Komnen Cerović, Vlado Kapičić, Milan Popović i Mihailo Radojičić i sa istoga su poslate poruke mira, tolerancije i rečeno je da pripadnici JNA iz Crne Gore ne treba da idu van granica Crne Gore, te je kritikovana nacionalistička politika i pružen je otpor ratu, i potencirano je da je to moralna i ljudska obaveza itd. Taj miting izazvao je medijsku i drugu reakciju i izazvao hajku rathuškačkih snaga, koje su jedva čekale da Crna Gora krene u kobnu ratnu avanturu, i to je bilo predmetom ataka od strane kolumnista i ratnih reportera „Pobjede“, ali i drugih javnih djelatnika i pojedinih organizacija.

Na konferenciji za novinare, održanoj u Titogradu 23. jula 1991. govorili su Rade Bojović, Milan Popović i ispred Studentskog foruma Crne Gore Branislav-Bane Radulović. U ime UJDIJ-a za Crnu Goru, Milan Popović je, između ostalog, naveo, da su organizatori mitinga za mir bili izloženi hajci i satanizaciji u informativnim glasilima. Pored toga, Miilan Popović je kritikovao aktivnosti „Jugoslovenske lige za mir“, čiji je predsjednik za Crnu Goru bio istoričar prof. dr Zoran Lakić, navodeći da ta organizacija, u javnom proglasu, „poziva narod da bojkotuje jedan mirovni protest“. Između ostalog, na toj press konfernciji, Milan Popović je potencirao: „Danas su u svim djelovima Jugoslavije, pa i Crne Gore, oni koji su, etnička ili politička manjina, izloženi političkoj, psihološkoj ili fizičkoj torturi, a oligarhije na čelu Republika ništa ne čine da tu torturu prekinu, već je i podstiču“ (“Mirovne inicijative”, konferencija za štampu Građanskog odbora za mir, “Pobjeda”, Tiorgrad, br. 9210, od 24. jula 1991, str. 8.).

Protiv ratne mobilizacije, antihrvatske i antimuslimanske medijske i druge harange, u službi velikosrpskog belicističkog projekta, te politike usmjene protiv vitalnih državnih, nacionalnih i građanskih interesa i digniteta Crne Gore, a koja se sprovodila u samoj Crnoj Gori, prkosno, oštro i odvažno je javno reagovao poznati crnogorski i jugoslovenski književik Jevrem Brković, koji je prioritetno i energično osudio vlast u Crnoj Gori i vođstvo JNA, koje je poslalo vojnike i rezerviste iz Crne Gore 20/21. septembra 1991. u Bosnu i Hercegovinu, da preduzimaju ratne djejstva protiv hercegovačkih Muslimana i Hrvata i koji su se tamo neratnički, neviteški ponašali. Brković je obavio javno pismo protiv toga, u vrijeme kad je bilo izvjesno da će uskoro krenuti iz Crne Gore od strane JNA, uz podršku vlasti u Crnoj Gori, agresija na dubrovačko područje, Konavle i zatim grad Dubrovnik. 

Jevrem Brković

Zbog toga pisma, i generalno antiratnog angažmana, Jevrem Brković je bio izložen stahotnom medijskom linču, satanizaciji i fizičkim progonima, kao i njegova familija. Flagrantan egzemplar brutalnih policijskih i drugih progona režima prema intelektualcima koji su drugačije mislili i protvili se ratu, predstavljalo je zahtjev Višeg javnog tužilaštva za sprovođenje istrage dostavljen Višem sudu u Titogradu protiv pisca Jevrema Brkovića. U tome optužnom aktu Jevrem Brković se teretio da je “izvršio krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje”, što je publikovala režimska “Pobjeda” iz Titograda, u broju od 3. oktobra 1991. Jevrem Brković je inkriminisan zato što je u hrvatskom listu “Slobodna Dalmacija”, iz Splita, od 24. septembra 1991. g., objavio autorski tekst pod naslovom “Nijesu to Crnogorci - Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima”. To pismo Jevrema Brkovića prenijela je iz splitske “Slobodne Dalmacije” i titogradska “Pobjeda”, sa ciljem da bi se pojačao progon, klevetanje i žigosanje Jevrema Brkovića i njegove porodice. Zbog tog teksta, policijske snage su krenule u akciju hapšenja Jevrema Brkovića, ali je on uspio izbjeći njihovoj potjeri i napustio je svoj dom oko ponoći 1. oktobra 1991. godine i potom se uspio prebaciti preko crnogorsko-albanske granice, odakle potom odlazi u politički egzil u Hrvatsku (Zagreb), u kome će biti više od sedam godina.

To pismo Jevrema Brkovića pod naslovom “Nijesu to Crnogorci - Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima” napisano u Titogradu 23. septembra 1991, glasi integralno:

“Braćo moja hercegovački Muslimani i Hrvati, danas je u Bulatovićevoj i Đukanovićevoj Crnoj Gori, u trećoj srpskoj pokrajini (koju kao onaj nesrećni Sejdo Albance na svakom koraku bruka i ponižava dr Branko Kostić!) teško biti Musliman, Albanac ili Hrvat, a najteže je, ipak, nacionalno i državno biti Crnogorac. To se odmah i obavezno jednači s ustaštvom, izdajom, Kominternom i Vatikanom, antisrpstvom i katoličanstvom! Već po ko zna koji put ponavljam: Crna Gora je medijski, policijski, vojnički, ekonomski, kadrovski, privredno i elektroprivredno okupirana zemlja. Institucije njene kulture se gase, uzurpiraju, razbijaju i posrbljavaju. Mjesto uspostavljanja suverenosti jedne istorijske države, nama se danas pompezno i rasipnički nudi ekološka država i državnost, pretvaramo se u nacionalni (srpski) park u kom će na svakom koraku biti vidljive koze, ovce, košute, medvjedi, kukurijeci, pelin i koprive. U danima zločinačkog prolivanja bratske krvi, u danima strašnog bratoubilaštva i nezamislivog terora, crnogorski se pučisti bave ekologijom, botanikom, hidrofuturologijom, nepotizmom, ‘bezazlenim’ kriminalom i osvećenjem jednom već osvećenih crnogorskih crkava i manastira.

Braćo hercegovački Hrvati i Muslimani,
ovo nije žalopojno okajavanje Crne Gore, koje više nema, već vapaj i glas izvinjenja vama i vašoj djeci, koje ovih dana, paranoičnim ratnim pokličima, nevojničkim postupcima, oponašajući drumske razbojnike i pijanu hajdučiju, uznemiriše, povrijediše i okupiraše nekakvi crnogorski rezervisti, u stvari “badna razularenih razbojnika iz Crne Gore”, kako ih narod Zapadne Hercegovine s pravom nazva u jednoj televizijskoj emisiji kasnih poponoćnih sati. Ta pomračena, raspojasana, nevojnička i nakazno epska rezervistička družina, ti samozvani crnogorski osvetnici “srpstva sa tri prsta” tjerali su muslimansku djecu u Hercegovini da ih uz put tropsto pozdravljaju, verbalno ih pokrštavajući i prinoseći puščane cijevi na njihova bijela dječja grla. U Stocu, gradu Njegoševog pobratima Ali-paše Stočevića Rizvanbegovića, koji je to pobratimstvo i glavom platio, bahato i pustahijski ulazili su u prodavaonice i, ne plaćajući, odnosili sve što bi ugasilo njihovu alkoholisanu žeđ. Gdje su zakonačili i otaborili pucali su rafalno i pojedinačno, tjerali okolno stanovništvo u strah i paniku. Ličili su na sve osim na crnogorsku vojsku, koju je vazda odlikovala tradicionalna nadmoć ljudskosti!

Braćo hercegovački Muslimani i Hrvati,
znajte da te pijane, bradate i raspojasane protuve u vojničkim uniformama nijesu Crnogorci, nego duhovni potomci zloglasnog četničkog vojvode Pavla Đurišića, onog koji je 1943. godine, samo u jednom pohodu od Pljevalja do Foče, stavio pod nož osam hiljada Muslimana, među kojima je bilo 150 dječaka i djevojčica ispod dvanaest godina. To su oni isti koji su 10. januara 1989. godine, kada su Mila i Momira pučističkim metodama, a po Miloševićevom naređenju, doveli na vlast, pred crnogorskom Skupštinom zapjevali: “Muslimani crni vrani - crni su vam došli dani” i “Slobodane, pošlji salate - biće mesa klaćemo Hrvate!”. Ti i takvi su Mila, Momira, Sveta i Milicu doveli na vlast i sada ih imaju u šaci za sve ono kriminalno i pučističko, zavjereničko i terorističko, što su za njih uradili, a što i dalje rade. To su vjernici i vaspitanici, bojovnici i smrtonosci Rista Radovića, a taj Risto Radović je narečeni Amfilohije, zloglasni srpski mitropolit u okupiranoj Crnoj Gori, koji je već okrvavio ruke i krvavih ruku sjedi na stolici slavnih crnogorskih mitropolita s Njegoševom panagijom o vratu. To su Amfilohijevi svetosavski vjernici, a ne vjernici Crnogorske pravoslavne Hristove crkve.

Mladi Đukanović

Braćo hercegovački Muslimani i Hrvati,
Neka je sram i zastid generale Strugara i Eremiju, komandante te terorističke jedinice, koji prije neku noć, u jednoj televizijskoj emisiji pokušaše da opravdaju vandalsko ponašanje takvih crnogorskih rezervista u Hercegovini. General Strugar je, neka ga je zaista stid, divljanje i divljaštvo takvih njegovih teritorijalaca pokušao da opravda “crnogorskim mentalitetom”. General Strugar je ovakvom floskulom nanio najveću uvredu crnogorskom narodu i crnogorskom mentalitetu, koji se nikada nije ispoljavao na takav način i tako primitivno i barbarski, soldatski i nagonski, razbojnički i hajdučki, strvinarski i maroderski. Taj, na žalost, general, Strugar kaže. “Crnogorci su ratnički narod”!. Zamislite čovjeka, ekologa, generala i komandanta teritorijalne odbrane jedne Republike (recimo), koji pri samom kraju dvadesetog vijeka poteže ratničke a ne civilizacijske osobine svoga naroda!

I to jedna od groznih uvreda crngorskom narodu, a da nje, vjerovatno imenovani general uopšte nije svjestan. On očigledno ne zna koje je ovo vrijeme, gdje se nalazi i čega je on komandant. No kakva vojska takvi i generali, može i obrnuto! Ti, lažnom epikom unakaženi, ljudi su prošli kroz Hercegovinu podižući tri prsta, ne znajući, nesrećnici, da takva njihova tri prsta kompromituju i ponižavaju krst, i pravoslavlje, i pravoslavce. Znači, te su nesrećnike Amfilohije, Momir Bulatović, i general Strugar i Eremija poslali u rat protiv Muslimana i Hrvata, a ne na tobožnju ispomoć obezbjeđenja mostarskog aerodroma.

Braćo hercegovački Muslimani i Hrvati,
Znajte da pripadnici te pijane, bradate i izlobličene rezervističke soldatetske, u uniformama Armije koja više nije ni narodna ni jugoslovenska - nijesu Crnogorci. Danas su Crnogorci oni koji se nijesu odazvali takvoj ratnoj mobilizaciji, koji su odbili da pucaju u svoju braću, da se mobilišu i idu izvan granica Crne Gore. Takvi će Crnogorci, po Bulatovićevom i Strugarevom naređenju, biti proglašeni izdajnicima i otpadnicima, mada im je taj isti Bulatović obećao, i to javno, da nikada neće biti upotrijebljeni izvan granica Crne Gore. Ovakvi Crnogorci će svoje, na najljudskiji način dokazano rodoljublje i humanost morati da plate zatvorom i gubitkom radnih mjesta, ako ne i glavom. To su danas Crnogorci i nosioci crnogorske etike, čije je osnovno načelo da brani drugog od sebe. To su danas hrabri sinovi Crne Gore koji pišu nove primjere čojstva i junaštva!

Braćo hercegovački Hrvati i Muslimani,
ovo pismo izvinjenja piše vam onaj čiju glavu ta pučistička rulja već mjesecima uporno traži. Neka dođu po nju, čekam ih usred Crne Gore.

Titograd 23. IX 1991 Vaš prijatelj Jevrem Brković, crnogorski književnik”.
(Jevrem Brković, “Prljavi rat”, drugo izdanje, DUKS, Podgorica, 2003, str. 37-41.)

O otporu Crnogoraca ratu protiv Hrvatske, suprotstavljanju vojnoj mobilizaciji, odnosno, mirotvornom pokretu u Crnoj Gori i protivljenju “operaciji Dubrovnik”, ostavio je pismeno svjedočanstvo i bivši ministar inostranih poslova u Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić. On o tome jasno svjedoči u poglavlju pismenog podneska Haškom tribunalu 2004. pod naslovom “Otpor Crnogoraca agresiji na Duborvnik”. U tom smislu, Samardžić kazuje: “Uprkos histeričnoj propagandi i vojnoj diktaturi, bio je jedan broj Crnogoraca koji su se suprotstavili sramotnoj agresiji na Dubrovnik. Iznosim nekoliko detalja koji to potvrđuju.

1. U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga - protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom - herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.

Dubrovnik, 1991.

2. Kada je Momir Bulatović u Golubovcima vršio smotru rezervista pred odlazak na ratište tražio je da izađu iz stroja oni koji ne žele da se “bore za domovinu”. Očekivao je da neće niko izaći iz stroja, pa je bio zaprepašten kada je vidio da jedan manji broj ipak izašao iz stroja i odbio da ratuje protiv Hrvatske.

3. Jedan broj rezervista nije se odazvao na poziv za mobilizaciju.

4. Jedna četa je rasformirana jer su u maršu pjevali: Ova vojska što se kreće na Hrvatsku pucat neće.

5. Ja mogu posvjedočiti slučajeve dezerterstva i otvorenog odbijanja pojedinih crnogorskih vojnika da ratuju protiv Hrvatske. Jednoga dana u moju kancelariju u Podgorici koja se nalazila u sjedištu Vlade i Predsjedništva Crne Gore banula je grupa od dvadesetak vojnika koji su napustili bojište u Baniji i preko Bosne koja još nije bila u ratu dočepala se Crne Gore. Znajući moje otvorene stavove po pitanju rata ovi mladi momci obratili su se meni da ih spašavam od vojne policije koja će ih progoniti zbog dezerterstva i napuštanja položaja. Ja im nijesam mogao pomoći, ali sam im savjetovao da se neopaženo provuku do svojih kuća, da iz njih ne izlaze dok se situacija malo ne smiri. Ovi momci izmučeni od teškog i dugog putovanja ispričali su mi šta su sve doživjeli i šta se sve čini na tom ratištu. Vojnici su izjavili da jednostavno ne žele rat protiv Hrvatske, jer im Hrvati nijesu nikada ništa nažao učinili“

(Svjedočenje u Hagu - Prikaz agresije JNA na Dubrovnik 1991, Svjedočenje obavljeno u Hagu od 25. do 28. januara 2004.. Pismeni podnesak Tužilaštvu Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji).


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne