Prije pet godina Said i Šerif Kuači napali su u Parizu prostorije francuskog satiričnog časopisa Charlie Hebdo i u tom košmaru koji je trajao svega nekoliko minuta ubili 12 ljudi. Narednih dana milioni ljudi u Francuskoj i drugim zemljama marširali su u znak solidarnosti sa ubijenim novinarima.
Za Evropljane je ubistvo u Charlie Hebdou bilo prvi masovni napad na novinare na njihovom kućnom pragu. #JeSuisCharlie odmah je postao jedan od najomiljenijih heštagova na Tviteru. Sloboda medija bila je u trendu.
Ipak, od tada je borba za zaštitu novinara oslabila, a društvena mobilizacija brzo je utihnula, uključujući i slučaj Charlie Hebdo. U januaru 2019. zaposleni u tom časopisu žalili su se da ljudi više ne žele da slušaju o napadu. Kako navode, rečeno im je sljedeće: “Možda je vrijeme da krenete dalje!” Ta očigledna ravndušnost umnogome je vezana za to što mnogi smatraju da Charlie Hebdo predstavlja slobodu samoizražavanja koja može isprovocirati druge. Za posljednjih pet godina ta sloboda je bila pod još većim pritiskom.
Takav trend vidi se u odnosu prema novinarima koji osvjetljavaju nepopularne ili neprijatne činjenice i mišljenja. Njihov integritet je svakodnevno na udaru, pa i od strane uticajnih političkih lidera. U SAD je predsjednik Tramp ne jednom upućivao na novinare koji ga kritikuju kao “neprijatelja naroda”. Prije dvije godine, češki predsjednik Miloš Zeman napravio je repliku AK-47 na kojoj je bilo natpisano “Za novinare.” Prepuštanje takvom ponašanju čini da napadi na predstavnike medija postanu normalni.
Prema podacima “Reportera bez granica”, 2019. godine je, zbog obavljanja svog posla, u čitavom svijetu ubijeno 49 novinara. (Godišnji prosjek za posljednjih pet godina je veći - 81 čovjek godišnje.) Osim toga, prošle godine broj proizvoljno privođenih novinara porastao je na 389. Prijetnje na socijalnim mrežama, posebno ženama novinarkama, uobičajena su pojava, novinare redovno tuku, bacaju im suzavac ili im oduzimaju opremu. Nasilje prema novinarima je udar na osnovni stub demokratije i sve dok ti udari traju još nije “došlo vrijeme da se krene dalje”. Naprotiv, vrijeme je da se lideri Evropske unije probude i bolje zaštite novinare koji su izloženi riziku. Napori poput inicijative PersVeilig u Holandiji, u okviru koje policija, državni tužioci, sindikat novinara i urednici sarađuju u borbi protiv nasilja nad novinarima, treba da se sprovode po cijeloj Evropi. Političari koji vrijeđaju novinare moraju biti pozvani na odgovornost, a mediji moraju učiniti više da pokažu svoju solidarnost sa kolegama iz konkurentskih kuća. Sve u svemu, postoji vrlo izražena neophodnost da se podigne svijest i ojača javno promovisanje vrijednosti i značaja novinarstva za društvo. Poljednjih godina bilo je uspješnih primjera u tom smislu. Ubistva novinara Jana Kucijaka u Slovačkoj Dafne Karuane Galicije na Malti izazvali su masovne proteste koji su prinudili premijere tih zemalja da daju ostavke. Osim toga, istraga koju se sproveo Specijalni izvjestilac UN Agnes Kalamar u vezi sa ubistvom Džama Kašogija, kolumniste The Washington Posta, podigla je svijest javnosti o kriminalnom ponašanju saudijskog rukovodstva. Ti slučajevi zahtijevali su i dobili dugotrajnu pažnju. Ali koje čuo za Normu Sarabiju iz Meksika ili Eduarda Dizonea sa Filipina koji su, takođe zbog svoje profesije, platli najskulju cijenu? Nigerijski novinar Džons Abiri prošle je godine drugi put završio u zatvoru na osnovu fabrikovanih optužbi, a jedan nikaragvanski fotoreporter nam je nedavno rekao da više ne radi kao novinar zato što je to značilo da svakog dana rizikuje svoj život. Ko će stati u zaštitu tih manje poznatih ljudi?
Sistem pravosuđa sužan je da posvećuje više pažnje krivičnom gonjenju novinara, ali je ipak niz odgovarajućih rezolucija usvojenih u Generalnoj skupštini UN i Savjetu bezbjednosti dao ograničene rezultate. Najbolji način da se okonča nečinjenje sudskih organa bilo bi stvaranje na međunarodnom nivou nadležne istražne komisije koja bi raščistila put ka razrješenju stotina neriješenih slučajeva ubistva novinara. Svake godine bude ubijene desetine novinara, a u devet od deset slučajeva zločinci su na slobodi. Dok god postoji takva nekažnjivost ona će doprinositi ubijanju novinara. Prije pet godina svi smo bili Charlie Hebdo. Dajte da sada postanemo stotine drugih novinara koji su do sada ubijeni.
Autor je direktor Free Press Unlimited
Copyright: Project Syndicate, 2020.
Bonus video:
