KAPITALIZAM NEKAD I SAD

Deset lekcija Vajmara

Lekcije vajmarske epohe pomoći će nam da se trgnemo iz tog osjećaja spokoja
188 pregleda 0 komentar(a)
Njemačka, Foto: Shutterstock
Njemačka, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 18.05.2018. 09:07h

Od kako je 1949. godine formirana Savezna Republika Njemačka, Njemci se stalno s oprezom osvrću na događaje s početka 1930-ih - krah Vajmarske republike i uspon nacizma. Sada, kada demokatske zemlje svijeta prolaze kroz ozbiljne teškoće, a autoritarizam doživljava uspon, pouke iz tog perioda svi treba da usvoje.

Treba krenuti od činjenice da su ekonomski šokovi (npr. spirala infalcije, depresija, bankarske krize) problem za bilo koju vladu, uvijek i svuda. Ekonomska nestabilnost i teškoće tjeraju ljude da misle kako bi bilo koji drugi režim bio bolji od trenutnog. Taj očigledni zaključak ne proizilazi iz vajmarskog peroida, već i iz velikog broja radova u kojima je izučavana ekonomska logika demokratije.

Druga ključna lekcija: u ekstremnim ekonomskim uslovima sistem proporcionalne zastupljenosti može iskomplikovati situaciju. Ako je politička situacija u zemlji fragmentirana, onda će sistem proporcionalne zastupljenosti, s visokim stepenom vjerovatnoće, dovesti do pojave labave izborne većine, koju obično čine partije sa ekstremnih krila, lijevog ili desnog, koje hoće da razruše “sistem”, ali je to maltene jedino što ih spaja.

Na ove dvije lekcije se i svodi opšteprihvaćeno mišljenje politikologa kada je riječ o vajmarskom iskustvu. A prečesto se svaka od ovih pouka razmatra izolovano, pa to onda dovodi do pojave opasnog osjećaja spokojstva. Prvi argument umiruje ljude, tjera ih da misle da je samo ekstremna ekonomska kriza u stanju da ugrozi politički sistem; drugi - pogrešan - argument ih ubjeđuje da je demokratski sistem, u kojem nema proporcionalne zastupljenosti, po prirodi stabilniji.

Lekcije vajmarske epohe pomoći će nam da se trgnemo iz tog osjećaja spokoja.

Prva lekcija: referendumi su opasni posebno kada se održavaju rijetko a birači nemaju dovoljno iskustva u učešću u njima. Do 1929. godine nacional-socijalisti su praktično nestali iz života Vajmarske republike. Ali upravo te godine partija je uspjela da se obnovi i to zahvaljujući kampanji tokom teškog referenduma o reparaciji nakon I svjetskog rata.

Druga lekcija: prijevremeno raspuštanje parlamenta u situacijama u kojima to ne zahtijeva zakon je, blago rečeno, više nego riskantan potez. Čak samo glasanje, koje stvara razlog za nove izbore, može biti interpretirano kao priznavanje popasti demokratije. U julu 1932. godine nacisti su dobili većinu glasova (37%) na slobodnim izborima čije spovođenje nije zadovoljilo pravne neophodnosti: od prethodnih izbora prošlo je manje od dvije godine, a sljedeći je trebalo da se održe ne prije 1934.

Treća lekcija: Ustavi ne štite sistem uvijek. Vajmarski ustav napisali su najlucidniji i visoko moralni eksperti (među njima i Maks Veber) i bio je skoro savršen. Ali kada neočekivani događaji (spoljnopolitičke drame ili unutrašnji neredi) počnu da se tumače kao vanredne okolnosti, koje zahtijevaju mehanizme koji nisu previđeni zakonom, onda zaštita koju nudi ustav može brzo da nestane. Neprijatelji demokratije su sposobni da vještački proizvode takve događaje. Ovdje treba pomenuti četvrtu lekciju: biznis lobisti mogu igrati mračnu, zakulisnu ulogu, rušeći dogovore između parlametarnih frakcija.

Peta lekcija: politička kultura u kojoj lideri demonizuju svoje oponente - slabi demokratiju. Ministar inostranih poslova Valter Ratenau ubijen je 1922. godine, a prije toga je bio žrtva moćne, otrovne kampanje - nerijetko i antisemtske - koju su vodili desničarski nacionalisti. Ubrzo nakon toga kancelar Jozef Virt, katolik sa lijevog centra, obratio se desinčarskim partijama u parlamentu rekavši:

“Demokratija, da, ali ne ona demokratija koja lupa šakom o sto i viče ‘Mi smo sada vlast’!” Svoje obraćanje završio je riječima: “Neprijatelj je s desne strane!” Na kraju je njegova izjava samo još više raspirila vatru politike tribalizma.

Šesta lekcija: porodica predsjednika može biti opasna. U Vajmarskoj republici prestarjeli feldmaršal Paul fon Hindenburg bio je izabran za predsjednika 1925. godine i reizabran 1932. Početkom 1930-ih godina, nakon nekoliko srčanih udara, počeo je da pati od demencije, pa je pristup do njega kontrolisao njegov slabi, nemušti sin Oskar. Na kraju je predsjednik bio spreman da potpiše bilo kakav sporazum koji bi mu donijeli.

Sedma lekcija: pobunjena grupa ne mora pod obavezno da vlada punom većinom da bi kontrolisala politiku, čak i u sistemu s proporcionalnom zastupljenošću. Najveći dio glasova koji su nacisti ikada dobili (bilo je to u julu 1932. godine) bio je 37 odsto. Na sljedećim izborima, u novembru iste godine, nivo podrške im je pao na 33%. Nažalost, taj pad je doveo do toga da druge partije potcijene naciste i počnu ih smatrati mogućim koalicionim partnerima.

Osma lekcija: aktuelni lideri mogu očuvati vlast potkupljujući nezadovoljne mase, ali taj recept ne važi vječno. U vrijeme Vajmara njemačka država je velikodušno dijelila opštinske stanove, pružala komunalne usluge, davala poljoprivredne i proizvodne subvencije, a takođe izdržavala veliki broj državnih službenika; ali država je finansirala sve te troškove na kredit.

Da, u početku je izgledalo da je Vajmarska republika - ekonomsko čudo. Ali nakon nekog vremena, kada je vlada počela da traži inostranu pomoć, politička situacija u Njemačkoj se pogoršala. Druge zemlje su teško povjerovale u upozorenja njemačke vlade da će bez hitne pomoći nastupiti politička katastrofa. Još je teže bilo ubijediti svoje birače u neophodnost spasavanja Njemačke. Obično se smatra da su zemlje sa većinskim izbornim sistemom, kao npr. SAD ili Velika Bitanija, stabilnije nego one sa proporcionalnim. U Americi i Britaniji demokratija postoji duže i riječ je duboko ukorijenjenoj kulturi političke korektnosti.

Ipak, u realnosti, ti sistemi mogu biti ugroženi. Na primjer, stepen zavisnosti ekonomije zemlje od devizne štednje (od “tuđih para”) može dugo vremena biti nevažan u političkom pogledu. Ali ove godine deficit tekućeg računa u SAD projektovan je na nivou od 3,7 % BDP, a u Britaniji - 3%, pa je dan naplate sasvim moguć. Posebno ako izolacionistički nacionalizam američkih i britanskih glasača razočara njihove inostrane kreditore.

Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston

Copyright: Project Syndicate, 2018.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")