IZA OGLEDALA

Đido i Krsto

Paradigma dvije Crne Gore. Đilas bez đilasovaca i Krsto bez sljedbenika je najtužniji kraj koji mogu dočekati velike istorijske ličnosti
144 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 31.07.2011. 12:20h

Mrtvi žive dok ima živih koji misle o njima“, zapisao je Viktor Igo, dok je najpoznatiji predstavnik britanske romantičarske škole Tomas Karlajl tvrdio da istorija nije ništa drugo do sukob rulje sa istaknutim pojedincima – herojima te da je istorija svijeta samo jedna biografija velikih ljudi. U svom čuvenom predavanju O herojima, poštovanju heroja i herojskom u istoriji, objavljenom 1903. godine, Karlajl je pokazao da se njegovo shvatanje o herojima ne zasniva na istorijskim izvorima i njihovoj kritici već na subjektivnom poimanju njihovih života i uobličenih predstava o njima između mita i tradicije.

Navedeno stanovište je dovoljno inspirativno za promišljanje pitanja uloge heroja u crnogorskoj istoriji, mjesta ličnosti u njoj i načinu odabira junaka istorije. U tom smislu, teško da ima poučnijih primjera od odnosa prema dvjema istorijski značajnim ličnostima: Milovanu Đilasu i Krstu Popoviću. Naizgled nespojivo se u konačnom pretpranju ideoloških mašina na kraju pokaže veoma sličnim, a njihova sudbina poučnom i paradigmatičnom.

Krsto Popović je tipičan proizvod Crne Gore XIX vijeka, heroj kojeg je samljeo ideološki žrvanj prve polovine XX vijeka i zbog toga je više ličio na "stranca" zalutalog u vremenu, nego na vlasnika svoje i tuđe sudbine. Popović je proizvod onog značajno manjeg dijela Crne Gore koja je pokušavala da "soj i čojstvo" sačuva u i uzdigne na nivo svetih principa smisla života, "zakletve i riječi" u pokušaju da od rijetkih primjera napravi opšte dobro. Zato je i bio čovjek ideje i akcije ali bez ideologije. Milovan Đilas je, pak, čovjek XX vijeka, proizvod ideologije i opsesije da svijet treba mijenjati po jedinstvenom obrascu u kojem je čovjek ništa a ideja sve. U tom procjepu između opsesije i ideologije u crnogorskoj istoriji se izgubio čovjek, mjeren po djelima a zamijenio ga je heroj obojen ideologijom.

Tek se odnedavno počelo razmišljati o ovim fenomenima. Dok najveći dio, inače inertnih, crnogorskih institucija čeka da ideološka veš mašina okonča potpuno ideološko pranje i "opere" njene najprljavije djelove, da bi onda trijumfalno "otkrile "otkriveno, ispričale ispričano, dotle se manji dio njih odvažilo da ubrza proces i pokuša da situira konkretne ličnosti u prošlost i sadašnjost, tako što će o njima javno progovoriti.

Nedavno održani naučni skup, u organizaciji DANU, o Krstu Popoviću nije toliko bio značajan po tome šta je rečeno, a objektivno rečeno je malo toga novog, koliko po tome koliko je ovaj događaj "prećutan" u crnogorskoj javnosti. Time je dat nemjerljiv doprinos stvaranju nove paralelne svijesti, one koja živi u tradiciji i narodu (na akademiji povodom godišnjice smrti i na pomenu bilo nekoliko hiljada ljudi) i one koja je oficijelna, kontrolisana i ideološki usmjerena. I dok je o Krstu održan naučni skup i objavljen zbornik radova na blizu 800 strana, stogodišnjica Đidovog rođenja bi očigledno protekla u "osluškivanju raspoloženja ideološke čaršije" od strane pozvanih institucija, da nije inicijative Filozofskog fakulteta o održavanju naučnog skupa krajem godine. Ali ostavimo "dokone naučnike neka kažu svoje", vratimo se Krstu i Đidu "junacima istorije" i pokušajmo ih staviti za isti kafanski sto.

Krsto je vojnik, Đido političar i ideolog. Krsto se zakleo kralju i domovini (rođen 1881.), Đido partiji i revoluciji (rođen 1911.). Obojica su dizali ustanke u Crnoj Gori u julu. Obojica su se borili protiv iste države ali sa različitim ciljevima. Jedan se oslanjao na Italiju, drugi na Rusiju. Cilj ustanaka nije bio toliko da uspiju, koliko da "svijet vidi šta se radi u Crnoj Gori". Za Krsta je Crna Gora bila sve, za Đida mješavina fatalizma, atavizma i junaštva. Krsto je Đidu dao sve najmilije (sina Nikolu koji je bio partizanski general, sina Radovana koji je poginuo na Neretvi), Đido Krstu optužnicu za ratne zločine u kojoj piše "žrtve-nepoznato", "oštećeni-nepoznato". Tako je Krsto postao "zločinac bez djela", dok se Đidu nije sudilo za "djela", već za riječi. Time je Đido "vraćen u istoriju", a Krsto "izbačen". Koliko god bili veliki za života, primjećuje se da nijesu imali nastavljače. Krsto je sve "svoje" poslao u partizane, neki od njih su postali i najviši partizanski funkcioneri (general Savo Čelebić, dr Niko Miljanići mnogi drugi). Inače, problem crnogorskog nacionalnog pokreta je bio u tome što je bio socijalno neobnovljiv, sa Krstom su (1941-1945) bili isti ljudi koji su sa njim bili i (1918-1922). U tom smislu, crnogorski nacionalni pokret je više bio savjet staraca nego borbeni eskadron mladih i poletnih romantičara. Đidovi partizani su pak bili mladi, poletni i borbeni. Na kraju su obojica ostali sami, po sopstvenom izboru. Krsto je u gudurama Cuca je osluškivao ima li potjere, dok je Đido uzalud tražio pogledom po dvorani hoće li ga podržati neko od saboraca i "zemljaka" koji su ga do juče divinizovali.

Đilas bez đilasovaca i Krsto bez sljedbenika je najtužniji kraj koji mogu dočekati velike istorijske ličnosti. To što je danas moguće pronaći više sljedbenika ovih ličnosti, nego u danima njihovog kraja je samo potvrda mišljenja da Crnogorci vole samo mrtve "heroje" i da im je uvijek tijesno ako su među živima. Krsto je ubijen od strane OZN-e marta 1947, Đido je umro prirodnom smrću u Beogradu 1995. Na Krstovom grobu je zalelekala majka ubijenog Raka Mugoše (...nije Krsto to što zbore, no je vitez Crne Gore), dok su Đida upokojili oni koji su prezirali njegovo revolucionarno djelo i optuživali ga da je tvorac "crnogorske nacije". Đidov životni put je bio bila krivudava ideološka meandra utopljena u lutanja XX vijeka, Krstov prava linija iscrtana u XIX vijeku.

„Mrtvi žive dok ima živih koji misle o njima“ su Igoove riječi koje imaju i danas puni smisao. Odnosno, Krsto i Đido su one ličnosti kojih ima više u tradiciji nego u istoriji, više u fikciji nego u životu. Svojim djelom i životom su očigledno nadživjeli sopstveni biološki nestanak.Da li ih uopšte treba vraćati u sjećanje? Zaslužuje li ih današnja Crna Gora? Mogu li se "rehabilitovati" Petrovići, a da se satanizuju oni koji su sve dali za njih? Teško, ako je "rehabilitacija" iskren čin oslonjen na čitanje istorije bez ideološki obojenih naočara, a moguće ako se radi o trulom političkom kompromisu sračunatom da traje onoliko koliko i elita na vlasti. Da li će u Crnoj Gori i dalje "heroji" umirati danom promjene vlasti, jer srećne zemlje češće mijenjaju vlast, a "heroje" rijetko ili nikako?

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")