Kada je Nikola I odlučio da Crnu Goru izdigne na nivo kraljevine, obratio se dr Valtazaru Bogišiću sa molbom da mu izradi pravnu osnovu za taj čin. U prilog tome, Bogišić je 1910. godine priredio studiju „Spomenica o povišenju cijele državne titulature crnogorskih gospodara“ kojom je dokazan (utvrđen) kontinuitet između zetsko-crnogorskih vladara i dinasta Petrovića.
Na drugoj strani, 103 godine kasnije, sudije Ustavnog suda Crne Gore utvrdile su da postoji diskontinuitet između dva uzastopna mandata istog suverena.
NIKOLINO KRALJEVSTVO
U tragu za korijenima crnogorske državnosti i prava Crne Gore da se izdigne na rang kraljevstva, Bogišić je, u citiranom dokumentu, utvrdio da je pop Dukljanin u svom ljetopisu „Regnum Sclavorum“ prvog dukljanskog vladara (Sv.) Vladimira (oko 990-1000 godine) naslovio kao „Veliki župan“ (negdje i sa „rex“), kako su se kasnije titulisali i njegovi nasljednici Stjepan Vojislav i njegov sin Gojislav.
Vladarski prijesto u Zeti, poslije Gojislava, zauzima njegov brat Mihailo koji, prvi među crnogorskim vladarima potražuje kraljevsku krunu. Naime, pošto „sjedini sa Zetom zemlju Travunjsku, Zahumsku, a donekle i Rašku, okolo 1077. g. Mihailja se obrati u Rim, tražeći znakove kraljevske časti.“ Papa Grgur VII, u svom pismu od 9. maja 1078. godine, odgovorio mu je da je voljan „po nekim uvjetima, ispuniti tu želju“ i u naslovu tog pisma oslovljava ga - Michaeli Sclavorum regi.
Pravno obrazlažući kontinuitet crnogorskih državnih titulacija, Bogišić nastavlja sa nabrajanjem i zapisuje: „Nasljednik je Mihaljin bio sin mu Konstantin Budin. Još za očina života, i to 1073. god. on bi pozvat u Bugarsku za cara. Ali ne careva dugo, on dopade što više, na bojnom polju, sužnjanstva, iz kog bi dosta čudnovatim načinom oslobođen i ocu povraćen“. Po povratku na „očevinu“ nastavio je stolovati u Skadru i francuski putopisac Ramundus de Agiles, u svojim zapisima, oslovljava ga titulacijom – kralj.
Bogišić u „Spomenici” nastavlja sa nabrajanjem titulacija crnogorskih vladara sve do 1910. godine zaključujući: „Na osnovu više izloženih, istoričkih, političkih, statističkih i uporednih podataka, agrumenata, precedenata... od sad će unaprijed Gospodari Crnogorski nositi titulu Veliki Knjaz, a počasni pridjev Velikoj knjaževskoj tituli biće: Kraljevsko Visočanstvo.“
Nikola I Petrović je, dakle od Bogišića, tražio da mu „izradi“ državno-vladarski kontinuitet sa krunom ranijih crnogorskih vladara, da bi se na bazi njihovih titulacija (900 godina ranije) obezbijedilo priznanje „kraljevske titulacije“ od strane drugih država.
Danas, 103 godine poslije Bogišića, neki drugi crnogorski pravnici (sudije) svojom odlukom negirale su kontinuitet između dva uzastopna mandata istog crnogorskog vladara.
PREVAGA
(DIS)KONTINUITETA
Sudija izvestilac Ustavnog suda obrazlažući odluku „o pravu na treći mandat“ saopštila je da „državno-pravni i ustavno-pravni diskontinuitet ima prevagu nad funkcionalnim i pravnim kontinuitetom vlasti“!
Pritom, sudija je istakla da je obavljanje funkcije predsjednika države od sticanja nezavisnosti (2006) do redovnih izbora za predsjednika države (2008) imalo za cilj „održavanje funkcije predsjednika radi funkcionisanja ovog bitnog segmenta javne vlasti, te održavanja stabilnosti države na temeljima vladavine zakona“.
Umjesto komentara, podsjećanje na Bogišića: „Ko riječi samo zakonske znade, taj još zakona ne zna, dok mu ne shvati razum i smisao“. Pa, Bogišić dodatno upućuje i na pravilo da kad sud sudi „odstupa li kakva odredba od opštega paravila, tumači se u najužem obimu“ (čl. 995).
U predmetnoj stvari (broj mandata) očito je da se navedeno pravilo za tumačenje nije poštovalo, već se poprilično (nevješto) potrudilo da se Ustav protumači u „najširem obimu“.
AKADEMSKA RASPRAVA
Pitanje prava na „treći mandat“ prirodno je izazvalo interesovanje javnosti. Sasvim je (u demokratskim društvima) normalno da više pravnih stručnjaka i javnih ličnosti o tome saopšti svoje mišljenje.
Međutim, na akademsku raspravu o predmetnoj stvari uslijedila je ni malo prijatna poruka – svi koji se (pravno) ne slažu sa tumačenjem (da tri nije tri nego - dva) neprijatelji su „vječne Crne Gore“!
Ova, više nego nepravnička formulacija, ozbiljno je zbunila javnost, prije svega jer je izrečena od strane sudije Ustavnog suda. Druga izrečena teza, takođe je vrlo znakovita: „Nedopustivo je da se od bilo koga, prije donošenja odluke suda, instruiše javnost kakvu bi sud morao donijeti odluku.“
Ovdje se moramo složiti sa gospodinom sudijom – nedopustivo je da se sud instruiše kakvu odluku mora donijeti!
Međutim, pitanje je na koga se ovdje misli kada se kaže „od bilo koga“. Da li se tu misli na prof. Vojina Dimitrijevića ili je to raniji predsjednik Ustavnog suda, prof. Mitrić? Da li je „bilo ko“ dekan Fakulteta za državne studije, predsjednik Senata Udruženja pravnika, predsjednica Akcije za ljudska prava, koji su javno iznijeli svoj stav! Možda, potpisnik ovih redova ili prof. Šerbo Rastoder sa svojim kolumnama.
Navedeni zasigurno nemaju moć da „instruiraju sud“, već su iznijeli svoj stav i vrlo precizno saopštili argumentaciju (čl. 47 Ustava – Sloboda izražavanja), a ko je i da li je „instruisao sud“, to ne znamo.
NA SUDU JE ZADNJA
Sud je u predmetnoj stvari presudio i svi koji su legalisti dužni su da poštuju odluke suda.
Međutim, poštovanje odluka suda istovjetno ne znači da iste ne mogu biti predmet rasprave. Zato, da i oko ovog ne bi bilo spora, vrijedi podsjetiti na slučaj kada je Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo Skupštine Crne Gore (2008. godine) odlučio da vrati prijedlog Zakona o Sudskom savjetu jer je sadržao odredbu da „pojedini sudski predmeti i rad sudija pojedinačno ne mogu biti predmet rasprave“.
Tada je skupštinski odbor zauzeo stav da se citiranom odredbom „ograničava Ustavom zagarantovano pravo na slobodu govora“. Navedena činjenica bi trebalo biti poznata sadašnjem sazivu Ustavnog suda, jer je predlagač ovog zakona, tada u svojstvu ministra pravde, upravo bio jedan od sadašnjih sudija ovog suda.
Stoga, kada se odluka Ustavnog suda (konačno) objavi u „Službenom listu“ ona će zasigurno i dalje biti predmet interesovanja pravne javnosti i to ne bi trebalo da, kod bilo kog, proizvede potrebu da se taj segment davno osvojenih prava u ljudskoj civilizaciji, guši ili sankcioniše.
Predmet interesovanja za pomenutu odluku biće ne toliko zbog samog presuđenja, koliko sa stanovišta obrazloženja i tumačenja poput citirane „prevage jednog diskonitinuiteta nad drugim kontinuitetom“.
S obzirom da je navedeni citat iz obrazloženja sudije izvjestioca „novina“ u ustavno-pravnoj teoriji (i praksi), zasigurno je da će još dugo vremena biti predmet izučavanja i citiranja. Tako, neko u pravnu istoriju ulazi poput Bogišića, a neko sa tumačenjem (dis)kontinuiteta.
P. S. U trenutku čitanja odluke od strane sudije izvjestioca u sali Ustavnog suda nestala je struja. Slučajnost ili simbolika?
Bonus video:
