Bošnjak, Albanac, Musliman ili Hrvat u Crnoj Gori do sada nije imao izbora, ma koliko bio nezadovoljan. Mogao je da ostane kući ili da glasa DPS, direktno ili za neku partiju koja će poslije izbora u koaliciju sa DPS-om. Sada, kada se pojavila Pozitivna, teško da se može pravdati da nema za koga da glasa.
Tako mi je govorio prijatelj, pripadnik manjinskog naroda, negdje polovinom 2012. Na stranu što su glasovi manjinske populacije za Pozitivnu opet na kraju otišli na saldo DPS-a.
Na posljednjim izborima 2016. godine, popis partija za koje pripadnik nekog od manjinskih naroda u Crnoj Gori može da glasa je proširen, ali rezultati pokazuju, posebno na primjeru SDP-a na lokalnim izborima, da se dio glasača manjinske populacije radije okreće vlasti.
To podgrijava stereotip da su manjine u Crnoj Gori uvijek uz vlast, a zaboravlja se da su devedesetih, kada je to bilo mnogo teže, bile na pravoj strani istorije. Imali su svoje opozicione stranke ili su glasali za LS i SDP, bile su dominantno protiv militarističkog DPS-a.
Razlog zbog kojeg sada značajan dio manjinske populacije glasa sa nacionalne stranke je vjerovatno klijentelizam. Mnogim pripadnicima manjinske populacije je kroz članstvo u BS, HGI, albanskim strankama popločan put do funkcije, zapošljenja u javnom sektoru ili sitne usluge, bez obzira na kvalitet takvog kadra. Sve to po principu malih brojeva, za razliku od članstva u DPS-u gdje treba dobro oguliti leđa i obraz. Taj princip u manjinskim sredinama posebno je bio isplativ za šampiona klijentelizma – SD, po strukturi birača sve više samo formalno građansku stranku.
Posljedično imamo dvije pojave – rast za sada tihe islamofobije i kadrovsku pustinju u manjinskim strankama i njihovom rukovodstvu po mnogo čemu neuporedivom sa nekadašnjim funkcionerima manjinskih stranaka.
Kontroverzni politički sistem i ambijent za koji je odgovoran DPS omogućili su da predstavnici manjinskih stranaka koji ulaze ili mogu da uđu u parlamemt po povlašćenim uslovima mogu da upravljaju ministarstvima, budžetima i velikim sistemima za koje politički odgovaraju svojim biračima kao za lanjski snijeg.
Zašto bi ministra saobraćaja Osmana Nurkovića interesovalo kako će reagovati građani Tivta ako Vlada da aerodrome na koncesiju kada u tom gradu nema nijednog birača BS-a? Kako neko ko je izabran sa preferencijalne liste ima pravo da upravlja sa 100 miliona eura svih građana, kada je za njegovu partiju glasao tek otprilike svaki četvrti Bošnjak? Šta je to Nurković uradio u posljednje dvije godine za poboljšanje položaja, kulturni ili jezički identitet svog naroda u Crnoj Gori, za šta je primarno, po zakonu, biran? Ili je interes vrhuške DPS-a uvijek preči od interesa svih građana Crne Gore, pa i Nurkovićevih glasača?
Da ne bi bilo zabune, pripadnik manjinskog naroda u Crnoj Gori može da bude i premijer, nadam se da ćemo to i dočekati u dogledno vrijeme, ali ne neko ko je izabran sa manjinske, preferencijalne liste jer jednostavno nema politički legitimitet.
Nakaradnost ovakvog sistema leži u njegovoj osnovi - Zakonu o izboru odbornika i poslanika koji su 2011. usvojili DPS i svi ostali, izuzimajući SDP i četiri poslanika albanskih stranaka, naroda koje sada predstavlja jedan predstavnik u parlamentu.
Taj zakon omogućava manjinskim strankama da imaju najmanje tri rezervisana mandata na osnovu manje osvojenih glasova u odnosu na građanske liste, što je moguće ustavno sporno, iako se pravnom gimnastikom može pravdati. Izmjenama tog zakona 2014., mogućnost privilegovanih mandata uvedena je i na lokalnom nivou čime je samo produbljena opasnost po građanski karakter države.
Ovdje su se opet poklopili interesi DPS-a i Nove srpske demokratije. Prva je sebi u startu obezbijedila najmanje tri mandata prednosti u odnosu na opoziciju, dok je Nova srpska demokratija udaranjem gornje crte od 15 odsto iznad koje neki narod nema pravo na manjinsko predstavljanje eliminisala konkurenciju u vidu pojave srpskih manjinskih stranaka. E, sad DPS-ovu vlast čuvaju nacionalne partije manjina u posljednja dva izborna ciklusa, od kada je zakon stupio na snagu, a Nova ne prestaje da kuka zašto nema Srba u administraciji.
U susret izbornim reformama ni DPS ni opozicija ne pominju promjenu modela predstavljanja manjina po preferencijalnim uslovima. Ili, opozicija još planira da ostane u opoziciji, a DPS i manjine ne vide dalje od nosa, odnosno vlasti.
Šta ako većina i politička stabilnost nakon izbora 2020. bude zavisila od jednog poslanika? Kakav je stav HGI o zahtjevu Hrvatske da joj se vrati jedrenjak Jadran ili o granici na Prevlaci?
Ili, da li bi baš Kadirov ugostio Orhana Šahmanovića 2016, ili bi možda Rafet Husović, nakon poziva Putina, bio potpredsjednik u Vladi Andrije Mandića da su „ruski nacionalisti“, „moćni ruski oligarski koji ne mogu da djeluju samostalno“ ili ko već, bili malo ozbiljniji u ovom što se zove državni udar.
Crna Gora je, uz Kosovo, jedina država u Evropi u kojoj većina u parlamentu i politička stabilnost zavisi od manjinskih partija koje su osvojile mandate po privilegovanim uslovima. I s obzirom da u parlamentu sjedi 81 poslanik, ta većina i stabilnost će dugoročno zavisiti od tri do pet mandata koje mogu osvojiti manjinske partije. To ozbiljna država sebi ne može da dozvoli, niti predstavnicima manjinskh partija izabranih po preferencijalnih uslovima treba teret kerbera vlasti.
Zbog lomova u nekim strankama, većinu HDZ-u u 151-članom Saboru sada čuva jedan od ukupno 10 mandata rezervisanih za manjinske partije. Zbog toga je u javnosti otvoreno pitanje da li je taj izborni model pravi, iako su Pupovac i njegovo Srpsko nacionalno vijeće prema dobroj praksi uvijek bili u vlasti, bilo sa HDZ-om ili sa SDP-om.
Evo kako to izgleda u većini članica EU
• Austrija (8,9% manjina, nemaju rezervisana mjesta u parlamentu)
• Belgija (11% manjina, 1 rezervisano mjesto u parlamentu)
• Bugarska (23,1% manjina, nemaju rezervisana mjesta u parlamentu)
• Kipar (5% manjina, nemaju rezervisana mjesta u parlamentu)
• Češka (35,5% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Danska (10,4% manjina, 4 rezervisana mjesta)
• Estonija (31,3% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Finska (6,6% manjina, 1 rezervisano mjesto)
• Mađarska (7,7% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Italija (6% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Letonija (38,9% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Litvanija (15,9% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Luksemburg (36,9% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Malta (4,8% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Holandija (19,3% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Poljska (3,1% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Rumunija (16,6% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Slovačka (19,3% manjina, nemaju rezervisana mjesta)
• Slovenija (16,9% manjina, 2 rezervisana mjesta u parlamentu)
Crna Gora sa 8,65 odsto Bošnjaka, 4, 91 odsto Albanaca, 3,31 odsto Muslimana, 0,97 odsto Hrvata ima ukupno 17,84 odsto manjinskog stanovništva koje ima svoje nacionalne partije, što je slično procentu koje imaju Slovačka, Rumunija, Holandija, Litvanija koje nemaju rezervisana mjesta u parlamentu za manjine. Može se porediti samo sa Slovenijom koja ima dva garantovana mandata, ali u parlamentu koji ima 90 mjesta manja je mogućnost da većina zavisi od manjinskih partija.
Najavljena reforma izbornog sistema prilika je da se ozbiljno razmisli o novom modelu političke zastupljenosti manjina.
Rafetu Husoviću, Mariji Vučinović i albanskim prvacima ne treba teg čuvara vlasti, ma kako se ona zvala, ili odgovornost ministara zaduženih za autoput, privatizaciju aerodroma, naknade majkama sa troje i više djece, reformu penzionog sistema, LGBT populaciju i slično.
Na drugoj strani, građanske partije treba da pokažu širinu za model gdje će, shodno Ustavu, u svakoj vlasti biti garantovana mjesta za one koji će da brinu o kulturnom, istorijskom, jezičkom blagu onih koji se u Crnoj Gori osjećaju manjinskim narodom.
Bonus video:
