Budući da je Angela Merkel najavila da će odstupiti s pozicije čelnice Kršćansko-demokratske unije (CDU) i da neće tražiti ponovni izbor kao kancelarka kad joj trenutni mandat istekne 2021, Njemačka se približava prekretnici. Od 1949. ta država imala je samo osam kancelara, što znači da će odlazak A. Merkel biti sve osim svakodnevnog događaja. Štaviše, promjena na vrhu Njemačke obično je praćena širom političkom i socijalnom promjenom.
Odluka A. Merkel nije bila sasvim neočekivana. Njemački glasači izabrali su je po četvrti put u septembru 2017. i male su bile šanse da joj daju peti mandat. Ljudi se umore od čelnika nakon izvjesnog vremena. I bez njenog nedavnog najavljivanja povlačenja moglo se pretpostaviti da će joj sadašnji mandat biti posljednji.
No, trenutna transformacija njemačke domaće i vanjskopolitičke pozicije važnija je od promjene u vodstvu. Međunarodne pukotine tresu same temelje njemačke poslijeratne demokratije. Pod predsjednikom Donaldom Trumpom SAD je odbacio Zapad i sve za šta se on zalaže. Dana 29. marta 2019. Velika Britanija napustit će Evropsku uniju. A na istoku, Kina se pojavila kao nova globalna sila.
Reorganizacija stranačkog sistema
Šire gledano, svjetski ekonomski centar gravitacije brzo se pomjera sa sjevernog Atlantika u istočnu Aziju. Digitalna revolucija, veliki podaci i umjetna inteligencija mijenjaju način na koji radimo i živimo. A unutrašnje krize u Evropskoj uniji ne samo da su se nastavile nego su i intenzivirane, dok hronična oluja na Bliskom istoku i u Africi predstavlja stalni vanjski rizik za stabilnost Evrope.
Ti i ostali događaji potresli su njemačko nekad stabilno vanjskopolitičko uporište. Godinama su ekonomski model i sigurnosna strategija te države bili centrirani oko integracije sa Zapadom i njemačke uloge unutar EU-a. No, današnji izazovi zahtijevaju novu strategiju. Pitanje za sljedećeg kancelara bit će: “Kuda ideš, Njemačka?”
Kamo god se Njemačka zaputila, jedna stvar već je jasna: prijelaz s Merkel na njenog nasljednika donijet će dalekosežnu reorganizaciju stranačkog sistema u toj državi. Decenijama su CDU, kao stranka desnog centra (u savezu sa Kršćansko-socijalnom unijom iz Bavarske), i Socijalna demokratska stranka služile kao dva velika garanta političkog kontinuiteta i stabilnosti. Ali, kao vodeće stranke širom Evrope, CDU/CSU i SPD sada su u krizi. SPD je izgubio tako mnogo podrške da možda neće preživjeti; i dok je CDU/CDS i dalje najsnažnija sila u njemačkoj politici, suočava se s dubokim strukturnim izazovom.
Od 1949. “sestrinska” struktura CDU/CSU rutinski je omogućavala tom savezu da osigura mjesto kancelara kao najveći blok u većinskim koalicijama. No, u uvećanoj, ponovo ujedinjenoj Njemačkoj, sa sedam stranaka koje imaju predstavnike u Bundestagu, taj aranžman više ne funkcionira dobro kao nekada.
U godinama prije prvog izbora Angele Merkel na mjesto kancelarke 2005. godine Njemačkom je upravljala koalicija koja se sastojala od SPD-a i Zelenih (stranka u kojoj sam ja bio zamjenik kancelara i ministar vanjskih poslova). Tokom tog perioda Njemačka je prošla kroz bolno prilagođavanje jer se socijalna država morala nositi s realnostima nakon ujedinjenja, kad je stopa nezaposlenosti bila visoka, a bila je prisutna i nova ekonomska geografija. U isto vrijeme njemačka vanjska politika morala je biti prilagođena da odgovara novoj ulozi te države u kontekstu postjugoslavenskih ratova 1990-ih i morala se pozabaviti prijetnjom međunarodnog terorizma nakon napada 11. septembra 2001.
Pad Berlinskog zida
Nakon pada Berlinskog zida, ponovnog ujedinjenja i perioda visoke stope nezaposlenosti i naizgled beskrajnih reformi Nijemci su iskusili dosta uzbuđenja. Rad A. Merkel na poziciji kancelarke trebao je sve to okončati. Hladni pragmatizam postao je njen način rada. S ekonomijom koja je rasla izgledalo je da sunce uvijek sija i da su oblaci uvijek plavi. Nadvijena nad svim bila je “Mutti” (“Mam/ic/a”), koja je naprosto dopuštala stvarima da teku svojim tokom. Njemački glasači nisu vidjeli razlog da je ne izaberu još tri puta.
Sada su sunčani dani prošli. Pojavljivanje novog globalnog poretka donosi kreatorima politika i političarima teška strateška pitanja koja ne mogu biti zanemarena ili odgođena. Glavno među njima jest koju ulogu Njemačka - i Evropa - trebaju iscrtati za sebe u sljedećim godinama. Deceniju od sada, gdje ćemo mi kao Evropljani stajati i za šta ćemo se zalagati?
Merkel ne nudi zadovoljavajuće odgovore na takva pitanja. Sa svojim savršenim pragmatizmom postala je svoj najgori neprijatelj. Čak i kad je donosila velike - uistinu historijske - odluke, one su bile zasnovane na uskim, kratkoročnim političkim razmatranjima. Merkelino uklanjanje njemačkih nuklearnih elektrana, obustava obaveznog vojnog roka i odgovori na finansijsku krizu iz 2008. bili su puki taktički potezi. Jedan izuzetak dogodio se 2005, kad je zauzela moralan stav i otvorila vrata Njemačke za milion izbjeglica. Merkelin pristup finansijskoj krizi pokazat će se njenom najvećom greškom. U to vrijeme ona se protivila zajedničkom evropskom odgovoru, zagovarajući umjesto toga mjere na nacionalnom nivou i puku koordinaciju među vladama eurozone. Cijeli evropski projekt otad je van kursa.
Naravno, Merkel ćemo pamtiti kao kancelarku “mirne dividende” i, možda, kao posljednju kancelarku poslijeratnog (zapadnog) njemačkog stranačkog sistema. No, evropska dominirajuća kriza sada će biti dio i njenog naslijeđa i predstavljat će težak izazov za njene nasljednike.
Šta će uslijediti niko ne zna. Mnogo će zavisiti od toga hoće li Njemačka, zajedno s Francuskom, i dalje slijediti evropsku misiju.
(Project Syndicate; balkans.aljazeera.net)
Bonus video:
