Završetak 61 toma zapisa o životu cara Hirohita (1901-1989) koje je sačinila Uprava japanskog carskog dvora izazvalo je veliko interesovanje u toj zemlji. Obimni rad nedavno je dat na uvid javnosti s namjerom da bude objavljen tokom sljedećih pet godina. Ali već sada je jasno da novi izvještaj, neplanirano, odražava nesposobnost Japana da riješi neka fundamentalna pitanja o svojoj prošlosti.
Projekat koji je trajao četvrt vijeka oslanja se na novih 40 izvora i u prvom redu na dnevnik admirala Sabura Hijakutakea koji je upravljao carskim dvorom od 1936. do 1944. Ali bez obzira na obimnost urađenog, izgleda da su eksperti saglasni: nova verzija istorije ne sadrži spektakularna otkrića ili inovirane interpretacije koje se tiču mnogih i raznoraznih uloga Hirohita u najburnijem periodu savremene istorije Japana.
Možda to i nije za čuđenje jer dolazi od zvanične ekipe redaktora konzervativne carske institucije. Zapis u novom dimenziji želi da dokaže da je zadatak istoričara, kako je to rekao Leopold fon Ranke u XIX vijeku, da pokažu “šta se zaista dogodilo”. Kažu da je izvještaj odlična hronika dana za danom na carskom dvoru pa, na primjer, opisuje kako je imperator u djetinjstvu često slavio Božić, da je u mladosti imao estetsku operaciju nosa i koliko se često sa kim viđao.
Da, takvi delikatni parčići mogu biti interesantni i korisni. Ali novi izvještaj ne može objasniti ili izanalzirati navjažnije događaje iz vremena Hirohitovog carevanja. Čitaoci će biti razočarani ako žele više da saznaju u ulasku Japana u rat na Tihom okeanu, o njegovom porazu, o okupaciji saveznika (zapravo o odnosu Hirohita i generala Daglasa Makartura) i kasnije odbijanje Hirohita da posjeti hram Jakusuni u koji su ljudi dolazili na ritualno poklonjenje mrtvima iz ratova carskog Japana (među kojima su bili i ratni zločinci više klase).
Ono što je već poznato o Hirohitu dato je u naznakama. To da je bio tragično kontradiktoran nije novost. Kao mladi gospodar (carski regent sa 20, car sa 25 godina), morao je ispunjavati protivrječne uloge: božanski pater familijas japanske države i vrhovni glavnokomandujući carskim oružanim snagama koje su kolonizovale azijske susjede Japana. Može biti da nije bio najhrabriji i najodlučniji kada nije mogao da se odupre narastajućem militarizmu. Ali reći da je bio nemoćan (i, samim tim, bez mane) ili da nije učinio ništa da bi odgurnuo militarizam, takođe ne bi bilo tačno.
Konflikt božanskih i ovozemaljskih uloga Hirohita bio je najoštiji u jesen 1941. godine kada je japansko vodstvo razgovaralo o namjeri da se ratuje sa SAD i njhovim saveznicima. Šestog septembra sazvan je carski savjet da bi se utvrdio plan mobilizacije u slučaju propasti pregovora SAD i Japana. Po opšteprihvaćenom pravilu savjeta, očekivalo se da Hirohito ćuti i potvrdi politiku za koju je već bila donesena odluka. Ipak, razlaz sa protokolom dogodio se jer je Hirohito dao prednost tome da se od diplomati je ne odustane prerano, a zatim pročitao stihove djeda, cara Meiđija, iz vremena početka rusko-japanskog rata, 1904. godine: "Uz četiri mora, svi smo braća i sestre/Pa zašto onda ovi grubi vjetrovi i talasi?". Na taj način, Hirohito je, moguće, htio da izrazi svoju tačku gledišta da je Japan dužan da izbjegne rat sa SAD, posebno uzimajući u obzir što je zemlja bila u surovom i neuspješnom ratu u Kini više od četiri godine.
Ali, kakve god bile istinske namjere Hirohita (jer to ne možemo znati sigurno), ostaje još ozbiljnija činjenica da je on mobilizaciju odobrio. I dok novi zvanični zapis opisuje tu poznatu epizodu u detaljima, on ipak ne baca novo svjetlo na to da li je Hirohito razumio sopstvene poteze.
Isto onako kako je drhtao pred ulazak u rat sa SAD, Hirohito se beznadežno dvoumio kako da ga završi. Novi zapisi svjedoče da je Hirohito svom najbližem saradniku, čuvaru pečata, 26. septembra 1944. godine kazao: “Ukoliko se može doći do mira bez pitanja razoružanja ili odgovornosti za rat, meni bi bilo svejedno ako bi uzeli naše osvojene teritorije”. Kažu da je to u novim zapisima prvi znak da je Hirohito želio da okonča rat.
Ali, nezavisno od Hirohitove stvarne želje, njegovi potezi koji su uslijedili ponovo nisu pripadali muškarcu koji se aktivno trudi da nađe put ka miru. Tokom mnogih mjeseci govorio je sebi i ljudima iz okruženja da prvo “Japan mora da zadrži blistavu vojnu nadmoć” nad SAD, da bi zatim tek minimalno vršio diplomatski pritisak u pregovorima o posleratnom poravnjanju. Samo se po sebi razumije da su tokom te višemjesečne neodlučnosti izgubljeni mnogi japanski i ne-japanski životi. Zaista, samo postojanje japanske nacije bilo je u opsanosti pošto je većina gradova bombardovana Okinava je bila osvojena i bile su bačene bombe na Hirošimu i Nagasaki. Na kraju krajeva, Japan je razoružan, održana su posleratna suđenja i većina carskih osvajanja zemlje je poništena. A ipak je Hirohitu pošlo za rukom da zaobiđe pitanje sopstvene odgovornosti za rat u kome su se očigledno borili za njegovu čast. Na fonu posleratnog razaranja on je postao simbol mira.
Zato se najvažnija lekcija iz novih carskih zapisa može veoma razlikovati od onoga što je bila namjera njihovih sastavljača. Kolektivna nesposobnost Japana da se pomiri sa svojom prošlošću duboko je isprepletna sa nesposobnošću da shvati tog cara.
Treba priznati da se novi zapisi koriste selektivno prvobitnim izvorima, od kojih sa mnogih nije bila skinuta oznaka tajnosti. Sasvim je moguće da će se veća otkrića pojaviti u budućnosti. Ali u ovom trenutku, Hirohito ostaje jedinstveno nedostižan i izolovan junak koji je neshvatljiv zajedničkom razumijevanju avaj, na štetu razumijevanja “svega što se desilo”.
Galerija
Bonus video:
