Evropa mora naći svoj put - Vijesti.me
EVROPA KOD KUĆE I VANI

Evropa mora naći svoj put

Na prvi pogled može izgledati da je to težak zadatak. Riječ je o tome da je Evropska unija osnovana radi ukidanja politike moći. Izgradila je mir i vladavinu zakona odvajajući tvrdu moć od ekonomije, uspostavljanja pravila i meke moći

ilustracija
ilustracija (Foto: Shutterstock)

Geopolitički potresi, čiji smo svjedoci, naglašavaju koliko brzo Evropska unija mora naći sopstveni put u svijetu kojeg sve češće karakteriše politička gruba sila. Mi, Evropljani, moramo korigovati naše mentalne mape kako bismo izgradili odnose sa svijetom kakav jeste, a ne sa onim koji bi odgovarao našim željama.

Ovo je svijet geostrateške konkurencije u kojem su neki lideri spremni da, bez trunke sumnje, primjenjuju silu i u kojem se ekonomski i drugi instrumenti pretvaraju u oružje. Kako ne bismo postali gubitnici u današnjem američko-kineskom suparništvu, moramo ponovo naučiti jezik moći i učiniti Evropu geostrateškim akterom višeg ranga.

Na prvi pogled može izgledati da je to težak zadatak. Riječ je o tome da je Evropska unija osnovana radi ukidanja politike moći. Izgradila je mir i vladavinu zakona odvajajući tvrdu moć od ekonomije, uspostavljanja pravila i meke moći. Pretpostavili smo da multilateralnost, otvorenost i reciprocitet čine najbolji model ne samo za naš kontinent već i za svijet u cjelini.

Stvari su ispale drugačije. Nažalost, suočili smo se sa mnogo surovijom realnošću u kojoj su mnogi akteri spremni da primjenjuju silu da bi ostvarili to što žele. Svakog dana vidimo kako se ekonomski instrumenti, protoci podataka, tehnologije i trgovinska politika koriste za dostizanje strateških ciljeva.

Kakve odnose Evropa može da izgradi sa takvim novim svijetom? Mnogi govore da spoljna politika EU nikada neće biti uspješna zato što je Evropa previše slaba i razjedinjena. Naravno, tačno je da naš kolektivni kredibilitet pati ako se države članice ne slažu u ključnim linijama djelovanja. Ponekad se složimo samo u tome da izrazimo zabrinutost, ali ne i u tome šta ćemo učiniti u vezi s tim. Uz pravilo jednoglasnosti teško je dostići saglasnost o spornim pitanjima i uvijek postoji rizik da dođe do političke paralize. Zemlje EU moraju shvatiti da korišćenje prava veta slabi ne samo Uniju već i njih same. Ne može se govoriti o želji da se poveća uloga Evrope u svijetu a istovremeno ne preduzimati nikakve napore u tom pravcu.

Evropa mora da izbjegava povučenost i disperziju. Povučenost znači držati se mišljenja da u svijetu problema ima previše i da su previše daleki da bi se Evropljani zbog njih brinuli. Za zajedničku stratešku kulturu od suštinskog je značaja da svi Evropljani prijetnje bezbjednosti vide kao nedjeljive. Smatrati da se Libija i Sahel tiču samo mediteranskih zemalja podjednako je apsurdno kao i misliti da se bezbjednost baltičkih zemalja tiče samo Istočne Evrope.

A disperzija je želja da se učestvuje uvijek i u svemu, izražavanjem zabrinutosti, pokazivanjem dobre volje, obezbjeđivanjem humanitarnih fondova ili pomoći za obnovu, kao da velikim silama pripada pravo da lome posuđe, a EU je prirodni dobavljač novih tanjira. Moramo jasno shvatiti naše političke ciljeve i puni spektar naših potencijala.

Zahvaljujući trgovinskoj i investicionoj politici Evrope, njenoj finansijskoj moći, diplomatskom prisustvu, sposobnosti da uspostavlja pravila, a takođe i širenju instrumenata za bezbjednost i odbranu, mi imamo puno poluga za uticaj. Problem Evrope nije u odsustvu snage. Problem je odsustvu političke volje da ujedini svoje snage s ciljem da garantuje njihovu koherentnost i maksimalnu efikasnost.

Diplomatija ne može biti uspješna ako nije podržana djelovanjem. Ako želimo da krhko primirje u Libiji potraje, treba da podržimo embargo na isporuku oružja. Ako želimo da Iranski nuklearni sporazum opstane, moramo da garantujemo da će Iranu biti isplativo da se vrati punom poštovanju njegovih uslova. Ako želimo da zapadni Balkanci uspiju na putu pomirenja i reformi, moramo ponuditi proces pristupanja EU koji će uliti povjerenje i donijeti odgovarajuće benefite. Ako želimo mir između Izraelaca i Palestinaca moramo se založiti za regulisanje zasnovano na međunarodnom pravu na osnovu pregovora i prihvaćeno od svih strana. Ako ne želimo da afrički region Sahel potone u bezakonje i nesigurnost, moramo proširiti naše angažovanje. U ovim i drugim oblastima, države članice EU moraju ispuniti svoje odgovornosti.

Osim neophodnosti da se odgovori na krize u najbižem susjedstvu Evrope, postoje još dva ključna prioriteta.

Prvo, EU mora izraditi novu, integrisanu strategiju za Afriku i zajedno sa Afrikom, našim sestrinskim kontinetom. Moramo razmišljati široko i koristiti naša rješenja u sferi trgovine, inovacija, klimatskih promjena, sajber prostora, bezbjednosti, investicija i migracija kako bi naša retorika o ravnopravnom partnerstvu postala opipljiva.

Drugo, moramo ozbiljno pristupiti izradi ubjedljivih pristupa u odnosima sa današnjim globalnim strateškim akterima - SAD, Kinom i Rusijom. Iako se te tri zemlje mnogo razlikuju, svima je svojstveno da povezuju različite probleme i praktikuju politiku moći. Naš odgovor mora izdiferenciran i pun nijansi, ali pri tom moramo biti pošteni pred sobom i spremni da štitimo vrijednosti i interese EU kao i dogovorene međunarodne principe.

Sve to neće biti jednostavno i sve se ne može postići ove godine. Ipak, u političkim bitkama može se gubiti ili dobijati u zavisnosti od okvira koje im zadate. Ova godina mora biti ona u kojoj će Evropa iznijeti sopstvene geopolitičke pristupe i tako izjeći sudbinu aktera koji pokušava da pronađe svoj identitet.

Autor je visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost i potpredsjednik Evropske komisije Copyright: Project Syndicate, 2020.