Ovo nije nimalo naivno. Oslušnite: „Svi žive u sindromu provincijalne zavisnosti u odnosu na neke pretpostavljene međunarodne autoritete, ja ne živim taj svijet...“
Nema sumnje da je Đukanović sada u fazi kada šalje svadljive poruke EU, i ne ide mu loše. Da li je to nadgornjavanje/cjenkanje nakon presušenja službenog optimizma ili povratak na strare pozicije nije nevažno. Odnosno, za Crnu Goru je presudno važno.
Đukanović je tu gdje je zahvaljući tzv. evropskoj agendi. Koju, najednom, za nekoga možda i iznenada, sada dovodi u pitanje. Naravno, dosljednost nije termin koji fascinira Đukanovića.
Da li se sada evroentuzijasti u CG nalaze u odnosu na Đukanovića u situaciji kao unionisti nakon raspada jedinstvenog DPS-a. Sjećate se, voljeli su ga iako je zaratio sa Slobom, on ih je uvjeravao da je za zajedničku državu, ali bez klečanja i slično, i oni su mu kao vjerovali, a mi smo već uveliko slavili što čovjek kreće u projekat nezavisne Crne Gore. Toga se sjetim kad god potegne Evropu na ovaj način. Hoću da kažem, njemu svakako ova vrsta dvosmislene javne pozicije nije nepoznata.
Jer, na koncu nije nevažno - zamišlja li on da vodi veliku politiku ovakvim lupinzima, ili nas zaista očekuje novi istok? A on bi to mogao da učini - dok njegovi telali slave prelazak CG na Zapad da on bržebolje završava i povratnu kartu...
Najave problematizovanja EU puta kojima se Đukanović oglašava u posljednje vrijeme pokazuju još nešto. Jedan golem deficit... Ipak se vidi da više nemaju Marovića. On je bio unekoliko obrazovaniji, moguće da bi skrenuo pažnju na neke nezgodne implikacije određenih izjava, pa bi naprosto šteta (ako je ima) bila manja, ali izgleda da im je potrebniji bio u zatvoru. Kažem ako ima štete jer ovdje vam zapravo nikakva glupost ne može napraviti političku štetu.
Svi oni koji su se zdušno kleli u Evropu, očas će da pretrče u voz ogorčenosti, razočaranja i antizapadne demagogije. Jer su shvatili koji svijet živi njihov gazda...
Ali, iznad svega, mimo politike i civilizacijskih vrijednosti, ima jedan psihološki sloj ove izjave koji se ne bi smio prećutati. Mislim na ovo - „svi/ja“ sagledavanje stvarnosti, koje je novo i zanimljivo. Dakle sa jedne strane su svi (to će reći totalitet cg društva) a sa duge on sam. Koji bolje vidi i zna... A čija moć nadilazi klasične registre: on ne živi taj svijet. Jer on bira dimenziju u kojoj se samoostvaruje.
Naravno da je za političara koji ovakvo što izjavi zanimljivo pitanje - gdje je nestalo „mi“ (partije, koalicije, pristalica). Pozicija “svi/ja” pristaje pobunjenicima, umjetnicima, jereticima, fanaticima, zaljubljenicima ali ne i političarima.
Mesijanski sindrom? Koji je svijet odabrao da živi u njemu? Svijet vječitog proljeća i beskrajnih samoporađajućih pobjeda...
Suštinsko pitanje je zašto Đukanović ovako snažno legitimiše antievropski diskurs u CG danas? Kako vjerovati u priču o vrijednostima kada vas osupne ova prizemna i infantilna demagogija tipa „mi nijesmo nuždeni“ i slično...
Ali, narednih dana sve izjave političara biće manje važne.
Očekuje nas mjesec dana planetarne fudbalske smotre. Već sam pročitao novu knjigu Boža Koprivice(San ulice) – dakle, spreman čekam svjetsko prvenstvo.
Ova Đukanovićeva izjava ne bi bila dribling, iako je on to možda i htio. Ali znate one „driblere“ što na kraju obično sami sebe izdriblaju. Ovo je više pogubljenost u igri. Zaboravljanje smisla igre...
Ako ste u igri čiji je smisao postići pogodak, ubaciti loptu u mrežu, onda je sasvim stupidno da proglašavate da „živite svijet“ u kome je cilj igre recimo da se lopta izbaci u aut, ili šutne što dalje na tribine... Ili da pogodite sudiju loptom u glavu. Koliko god vi bili ponosni što „živite takav svijet“, publika će prije ili kasnije shvatiti da ima posla sa neznalicom, sa nekim ko, na koncu, čak i ne razumije ovu igru...
Bonus video:
