Plivali su kao sumanuti tog januarskog dana. Rijeke Crne Gore su bile hladne i okupirane kako umije da okupira dogma. Trebalo je skočiti u tu vodu za krstačom indoktrinirane glave. Glavna faca je ipak ostala u svom čamčiću, koji je poput orahove ljuske skakutao sa njim, onako velikim i važnim. Nekako ti glavni uvijek imaju posebno mjesto, posebnu stolicu, ali i pomagače. Desi li se da se nagne lijevo ili desno, čuvari koji idu par koraka ispred ili par koraka iza, u svakom pogledu, obezbijede vođu parade. Moguće da su tog dana i ronili. Kod nas postoje tri ekipe kojima se ova pratnja stavlja na raspolaganje: popovi, političari i lopovi. Ne znam da li u Crnoj Gori postoji sindikat tjelohranitelja, ali bismo sasvim sigurno mogli neki dan obiježen crvenim u kalendaru da zauzmemo kao njihov dan. Ionako su oni prvi na nišanu - mučenici.
Druga slika u istom mjesecu, dolazi iz skupštinske sale, putem kamera RTCG, koji stanje prati iz sata u sat - kao pacijenta u intenzivnoj, čineći od tri dana skupštinskog zasjedanja istorijske činove?! Muka vođe koji ima izgleda da završi u vodi ili da padne, bila je uočljiva. Jedan je zalegao, drugom su ugradili prenosnike. Ushićenje i zagrijanost onih koji su plivali prema simbolu koji ne daje povoda da se razmišlja, graniči se sa frenetičnim odbranama partijskih sljedbenika vođi - predstoji odsustvo mišljenja i recitacije. Vjeroispovjedači izgovaraju neupitne zlatne riječi koje se ne dovode u pitanje, hiljadama godina, ali ubijaju na svakom koraku. U sve tri kanonske religije podstiče vjerujuće, na uštrb mišljenja. Slično je i sa vojnim formacijama i komandama. Isto je sa partijašima sljedbenicima lidera čija lojalnost anestezira i preuzima kontrolu nad kritičkim umom. Na našim prostorima to polako ali sigurno, kao dim, opstaje. Tako su vjerujući, ne razmišlajući skočili, ubijeđeni da su pročišćeni. Tako su vjerujući u klupama Skupštine bez kritičnosti otresali perut sa revera vođi, utrkujući se u svojoj riješenosti da se odbrani neodbranjivo.
Nedostatak mišljenja, odsustvo bilo kakave refleksije, odsustvo kritičnosti u odnosu na lojalnost naciji, vjeri, partiji, crkvi, odustvo samokritičnosti u odnosu na našu sopstvenu povodljivost, ono je što kao dio društvenog i političkog života zapravo onemogućava građansku zrelost (Duhaček, Lončarević: 2012). Ovaj navod, jasan i školski, osvjetljava naš krtičnjak, vrijeme i stanje svijesti u društvu i gubitak refleksije u odnosu na čin poslušnosti koja nas svodi na šraf - odsustvo mišljenja, odsustvo odgovornosti. Slika je istovjetna kada je u pitanju pogled na skupštinu i raspravu vođenu unatrag par dana. Političari zloupotrebom moći, na svakom koraku, uspijevaju da čereče znanje koje se usput proizvodi i koje se ipak deponuje i pojavljuje, zatežući zahtjeve kao luk - građanski status i politička odgovornost vis à vis političkog razbojništva. Znaju to oni. Zato je cenzura sve jača. Zato se podstiče plivanje u hladnoj vodi za krst koji homogenizuje. Pritiskanje tastera u lagumima skupštine, političkih klubova, kuhinja - takođe. Gottam može biti svaki grad. Samo je Betmen dio priče koji konačno mora da se proradi kao institut odgovornosti, a ne osvete. „Spasioci“ su uvijek oni koji su nekritični u odnosu sa našom povodljivošću i najčešće rezultiraju mržnjom, snažnom i raspaljujućom.
U tako zagrijanoj atmosferi godine koja je počela januarom, cunami nasilja i mržnje samo su pokazatelj odsustva kritičnosti i samokritičnosti. I vođa i plivača i tastera. Tijela i utopljene usijane glave. Iskustva regiona pokazuju da političari i popovi protjeruju mir i toleranciju. Čine to prisustvom u knjigama i sistemu obrazovanja, kićenjem skulptura po holovima škola, osvještavanjem skupštinskih sala na lokalnom i nacionalnom novou, prisustvom u radnim tijelima, dnevnicima i emisijama koje nas podučavaju vjeronauci i načinima kako se homogenizuje vjerska, rasna i nacionalana mržnja, bez kontrolnih mehanizama, bez alternative, odsustvom slobode, odgovornosti i razmišljanja.
Ženomrzilački monolog u hodniku ambulante nikšićkog Doma zdravlja pokazuje da u bijelim mantilima radi, naizgled neočekivano, ono što decenijama pokazujemo prstom - mržnja prema različitima. Pomenti primjer je mržnja prema ženskom polu. Ali i slika posljednjeg mjesta na ljestvici našeg zdravstveniog sistema. Odsustvo odgovornosti prisutno je u izjavi da se digla na njega hajka. A onda je on priprijetio DB. Koncepti iz prethodnih vijekova koji su preživjeli samo u tradiciji na koju se konstantno pozivaju, pominjani, moguće je da prežive i bude vodootporan na savremeni trenutak u kojem glavnu riječ vodi tehnologija, putem koje je u javnosti postao očigledan i pokazati stanje kompletnog sistema koji na svim nivoima baštini nasilje, destrukciju, mržnju i ponižavanje. Šlag je glas DB-a koji je došapnuo mamurnom doktoru kako je to uradio neko od njegovih kolega. Nadam se da jeste.
Tradicija, baština, dogma su koncepti koji isključuju osnovne funkcije ljudskosti, mišljenje izraženo u jednostavnom pitanju da li je i kako je baš to tako, koje postavljaju djeca. Ako ugasimo sva naša svjetla i pođemo za vjero/politikum guruima, naći ćemo se u toj vodi za koju tvrde da pročišćava. Provjerite drugi put kada budete stajali na mostu kao publika, kao novinari/ke koji prenose priloge, kao učesnici koji zamahuju u vodi ili tasterom, kada vam budu rekli da ste pročišćeni i rođeni iznova u svojoj vjeri, jeziku, naciji, klasi, rasi, polu, što je to čemu vjerujete bez da se upitate. Zločin i mržnju ne ispira voda i Manitu. Njima se suprostavlja kritička misao, zrelost i odgovornost. Tada će svi lakše da dišu, a pročišćenje i pomirenje će biti nauk.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
