Uvijek su velike društvene krize bile okidač za nova naučna dostignuća.
Šta je pokazala ova kriza? Pokazala je veliki broj ‘’trulih dasaka’’ kako u ekonomiji, tako i u samoj organizaciji društva, a posebno u oblastima međusobnog razumijevanja, solidarnosti, kompromisa. Pandemija pokazuje i trenutni stepen sposobnosti društva za upravljanje kriznim situacijama.
Već je poznato da jedna informacija može u djeliću sekunde da obiđe svijet, da jedna lažna vijest ili više njih pokreće ratove i patnje stanovništva čitavih država, pa i regiona. Da unos nekoliko karaktera sa tastature (cifare i/ili slova) u određenim informacionim sistemima može da uzdrma ekonomiju, a da neispravni senzori mogu da šalju pogrešne informacije i izazovu nesreće i katastrofe (padovi aviona, pogrešno ispaljene rakete ili ispuštene bombe, rad nuklearnih elektrana, itd). Znači, pogrešne informacije dovode do katastrofa, a čovjek nije u stanju da u velikom broju slučajeva to prepozna, zaustavi ili spriječi. Ovog puta neću pominjati moguće greške u upravljanju raznim senzorima u medicini (medicinski instrumenti, uređaji, aparati...) ili u medicinskim laboratorijama.
Međutim, sadašnja situacija nam, više nego ikada, govori da svijet zavisi od svakog pojedinca. Jedan kašalj na jednoj strani svijeta može da ugrozi stotine miliona ljudi u svim zemljama, da uvede svjetsku ekonomiju u recesiju. Ako je tako, šta se dešava sa višedecenijskim patnjama velikog broja građana na zemaljskoj kugli, bilo da je zbog ratova, gladi, nemaštine ili bolesti... Pogledajmo primjere Sirije, Palestine, sjetimo se ratova i gladi kod afričkih država, sjetimo se sprovedenih genocida, progona čitavih naroda... zbog čega?
Sada smo dobro upamtili i novi pojam ‘’socijala/fizička distanca’’ ili ‘’rastojanje minimum 2m’’. Medicinska struka nam svakodnevno govori, sa svih mogućih kanala komunikacije, da držimo socijalnu distancu, kao najbolju preventivu. Da li je socijalna distanca stil života ili stvar opšte kulture? Neki narodi i neke kulture, već vjekovima imaju ‘’urođeno’’ kulturološko ponašanje u smislu poštovanja socijalne distance. Sjetimo se samo ponašanja Japanaca, koji se pozdravljaju klimanjem glave, a bez pružanja ruku i dodirivanja. Slična stvar je i kod ‘’hladnih’’ Skandinavaca, koji u većini slučajeva socijalnu komunikaciju sa komšijama ili kolegama završe kurtoaznim pozdravom ‘’Hej’’; naravno, bez fizičkog kontakta. Da li je onda i socijalna distanca vezana za veći stepen razumijevanja, solidarnosti i spremnosti na kompromis?
Da li je onda sinonim za socijalnu distancu ili za poželjno pravilo držanja rastojanja od minimum 2 m, upravo korišćenje digitalnih platformi i digitalnih servisa? Bilo da se one koriste za komunikaciju, zabavu, razonodu ili za veliki broj drugih svakodnevnih aktivnosti. U ovoj situaciji možemo vidjeti da i organizacija on-line predavanja, učenje i ispitivanje nije samo ‘’dopuna’’ za standardni način predavanja i učenja, već da može da postane jedan sasvim novi vid prenosa znanja, vještina i kompetencija, koji će imati i veliki broj prednosti u odnosu na standardni način organizacije.
Za razvoj novih vrijednosti već se prave nove informatičke infrastrukture, a koje će ova kriza ubrzati i pokazati nove moguće pravce razvoja. Ova kriza više nego ikada ranije ‘’trasira’’ novi put za dalji razvoj digitalne ekonomije.
Neophodni podaci i informacije koje su potrebne za razmjenu između građana, privrede i države u bliskoj budućnosti biće isključivo pohranjeni na čipu ili na mobilnom telefonu. Odmah poslije pandemije u Kini, stanovnici ugroženih oblasti, koji se vraćaju svakodnevnim aktivnostima, u puno većem procentu koriste nove servise koje je razvila država ili privreda, bilo u dokazivanju svog identiteta nadležnim organima i službama (npr. korišćenjem bar koda na mobilnom telefonu), za sva plaćanja (isključivo preko mobilnog telefona) ili za potrebe slanja bilo kakvih zahtjeva i dobijanju odgovora na iste. Zar nije ovo dobar vid socijalne distance?
Za ekonomiju kao privrednu granu koja obezbjeđuje direktni kontakt, i to na više nivoa, sa stanovništvom, privredom i državom, digitalna transformacija više neće biti samo potreba, već i obaveza i to odmah. Da li nam treba novac u sadašnjem obliku (papirni ili kovanice) kada imamo internet ili elektronske servise? Sigurno ne! Ako se novcem obezbjeđuje i socijalni kontakt (razmjena novca od prodavca i klijenta), onda korišćenje plastične kartice sigurno predstavlja samo prelazno rješenje prema korišćenju beskontatnih servisa (npr. aplikacije na mobilnom). Zato privreda i država moraju usmjeriti svoj dalji pravac razvoja na novim servisima i uslugama koje će biti zasnovane na novoj infrastrukturi i organizaciji.
Kriza će proći, a to znači da imamo obavezu da usvojimo novi način ponašanja i funkcionisanja jer se kriza uvijek može ponovo pojaviti u ovom ili nekom drugom i to težem obliku.
Koliko smo kao društvo spremni da uhvatimo novi zamah, novu priliku, jer su promjene već nastale?
Autor je profesor na Fakultetu za informacione tehnologije
Bonus video:
