Gdje su i šta rade crnogorski suverenisti? - Vijesti.me
STAV

Gdje su i šta rade crnogorski suverenisti?

Obje strane istorijski značaj 21. maja 2006. doživljavaju na sličan način. I za jedne i za druge, referendum je tačka prekretnice - trijumf ili poraz u narativu viševjekovne državotvorne težnje, koju jedni tumače kao težnju za osamostaljenjem, a drugi kao težnju za ujedinjenjem

Slavlje u Podgorici nakon referenduma
Slavlje u Podgorici nakon referenduma (Foto: Savo Prelević)

Da li je referendum bio pokraden? Trinaest godina otkako je Crna Gora proglasila nezavisnost, prvobitnu blokovsku podjelu na independiste i unioniste održava na snazi nepremostiva razlika u odnosu prema legitimitetu referendumskog rezultata. Na crnogorskoj opozicionoj sceni, ta dva tabora i dalje se jasno razaznaju. I jedni i drugi se, pritom, slažu da nijedni izbori u istoriji crnogorskog višepartizma nisu bili fer i slobodni, te da vlast koja ne proističe iz slobodno izražene volje građana nije legitimna - taj konsenzus ozvaničen je ovogodišnjim „Sporazumom o budućnosti“ koji su opozicioni poslanici jednoglasno podržali.

Problem, međutim, nastaje kada usred nabrajanja svih izbornih zloupotreba i malverzacija koje, po opštem mišljenju, delegitimišu trenutni sastav Skupštine - tzv. „Sinđin Parlament“ u kome je, jel’te, sramota učestvovati - nekadašnji unionisti svoje independističke sagovornike zapitaju: „a referendum?“ Teško da iko vjeruje da je referendumsko glasanje bilo išta slobodnije i regularnije od bilo kog izbornog ciklusa prije i poslije 2006. - pa, ako je tako, nije li time delegitimisana sama crnogorska državnost? Treba li i nju da bojkotujemo? Opozicionari koji su se na referendumu zalagali za nezavisnu Crnu Goru od ovog pitanja bježe kao đavo od krsta, jer na njega još uvijek nemaju valjan odgovor. Tako je danas, iz ugla nekadašnjih unionista, prećutkivanje referendumske krađe svojevrsni peccatum originale njihovih independističkih kolega - truli kompromis koji je doveo do stvaranja onoga što i jedni i drugi nazivaju „privatnom državom“ - dok za nekadašnje independiste tvrdoglavo insistiranje na priči o referendumu predstavlja (svjesnu ili nesvjesnu) pomoć DPS-u i dokaz da se nekadašnji unionisti, ni nakon trinaest godina, nisu pomirili sa crnogorskom državnošću.

Obje strane istorijski značaj 21. maja 2006. doživljavaju na sličan način. I za jedne i za druge, referendum je tačka prekretnice - trijumf ili poraz u narativu viševjekovne državotvorne težnje, koju jedni tumače kao težnju za osamostaljenjem, a drugi kao težnju za ujedinjenjem. U ovom narativu, nezavisnost i suverenost figurišu kao sinonimi, a ostvarenje suvereniteta poistovjećuje se sa sticanjem međunarodnog priznanja. I tu je suština: nekadašnji independisti i nekadašnji unionisti imaju jednako krivu sliku o tome šta tačno suverenost znači.

Suverenost nije isto što i međunarodno priznata nezavisnost - te dvije stvari imaju tek djelimične veze jedna sa drugom. Suverenost jedne zajednice tiče se ostvarive autonomije njenih institucija u vođenju unutrašnjih i vanjskih poslova, to jest, u donošenju političkih odluka koje uređuju zajednički život na njenom prostoru i njene odnose s drugim zajednicama. Dok je međunarodno-pravni status stvar konvencije i proglasa, suverenost je pitanje stepena - zemlja je suverena u onoj mjeri u kojoj su njene institucije sposobne da funkcionišu mimo naredbi stranih centara moći. To ponajviše zavisi od načina na koji ta zemlja pristupi mnoštvu političkih, ekonomskih i kulturnih prilika koje je okružuju, a ponajmanje od vijorenja njene zastave na Ist Riveru.

Godinu dana nakon referenduma, Crna Gora nije bila značajno suverenija nego dvije godine ranije. Kao članica državne zajednice SCG, Crna Gora je, na gotovo svim poljima državne politike, uživala de facto suverenost od vlasti u Beogradu - suverenost smo, u manjoj ili većoj mjeri, imali tokom svih četrdeset pet godina postojanja u okviru SFRJ, kao i u narednih deset godina članstva u SRJ. Zato je bezbroj puta ponavljana teza da smo 2006. „dobili državu“ (koju smo, navodno, sto godina čekali) sasvim neutemeljena - na referendumu se suštinski odlučivalo o međunarodno-pravnom statusu, ne o suverenosti. I zato, u istoriji crnogorskog suverenizma, 21. maj 2006. nije ni približno tako značajan kao, na primjer, 15. oktobar 2007. ili 17. decembar 2010.

Pominje li iko ova dva datuma? Kako to da, u independističkoj istoriografiji, referendum o nezavisnosti (2006) zauzima centralno mjesto, dok potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU (2007) i ozvaničenje statusa kandidata za članstvo u EU (2010) zavređuju tek fusnotu?

Razlog je jednostavan: crnogorskih independista oduvijek je bilo više nego crnogorskih suverenista, ili, bolje rečeno, crnogorskih suverenista bilo je jednako malo među independistima i među unionistima. Želite potvrdu? Otkako je otpočeo proces evropskih integracija, najglasniji zagovornici nezavisne Crne Gore - višedecenijski independisti koji se, pritom, sve vrijeme izdaju za suvereniste - nisu nijednom našli za shodno da kritički preispitaju izvjesne i moguće konsekvence tog procesa sa stanovišta crnogorske suverenosti.

Reče li neko evroskepticizam?! Polako, de! Ne tvrdim da bi crnogorski independisti, u onoj mjeri u kojoj im je stalo do suvereniteta Crne Gore, morali biti protivnici članstva u EU. Činjenica je, međutim, da procesom evrointegracija naša zemlja ulazi u jedan okvir za koji baš niko - ni u Briselu ni u Crnoj Gori - ne zna kako će izgledati za pet, a kamoli za deset godina. Evropska unija 2019. značajno se razlikuje od Evropske unije 2009. - ona je sve snažnije centralizovana, ingerencije njenih nadnacionalnih institucija su sve šire, a težnja za federalnom naddržavom, za tzv. Sjedinjenim Evropskim Državama kojima se upravlja iz Brisela, sve se otvorenije zagovara. Činjenica je i to da ova opasna tendencija - taj velikoevropski unitarizam, koji bi skupštine država članica sveo na ceremonijalna tijela za izglasavanje zakona usvojenih u Evropskom parlamentu, a njihove vlade na sekretarijate za sprovođenje direktiva Evropske komisije - po svoj prilici nimalo ne tangira samozvane pobornike „tekovina 21. maja“, iste one kojima su usta puna „viševjekovne državotvorne težnje“ i „hiljadugodišnjeg sna“. Jeste li ikad čuli da iko iz tog tobožnjeg suverenističkog bloka problematizuje i jedan jedini aspekt ove priče? Upravo tako. Nisam ni ja.

Podjela na independiste i unioniste je potrošena, prevaziđena, passé. Vrijeme u kome živimo i opšti pravac u kome se krećemo nameću nam novu ideološku podjelu - podjelu na zastupnike velikoevropskog unitarizma i na one koji baštine ideju novog suverenizma. Da se razumijemo: taj novi suverenizam ne odriče se nužno članstva u Evropskoj uniji. Naprotiv, on u ime suverene zajednice na evropskom tlu - kakva je Crna Gora vjekovima bila - poziva na oživljavanje izvorne ideje EU kao saveza suverenih država, na decentralizaciju, demokratizaciju i zauzdavanje birokratskog Levijatana u kog se briselska administracija pretvorila. Takav suverenizam nipošto ne prihvata status maloumne kolonije, za koji se zalažu domaći i strani evrofanatici - on Briselu ne zatvara vrata, ali u Brisel ide s mišljenjem, a ne po mišljenje.

Autor je magistar filozofije


Vidi sve komentare