Otvoreno pismo: akademik Dragan Vukčević, predsjednik CANU, akademik Ljubiša Stanković, potpredsjednik CANU, Dr Mladen Vukčević, predsjednik Sudskog savjeta, Milo Đukanović, predsjednik Vlade, Vujica Lazović, potpredsjednik Vlade, Ivan Brajović, ministar, Predrag Bulatović, poslanik, Miodrag Vuković, poslanik, Branko Čavor, poslanik, Mevludin Nuhodžić, poslanik, Ranko Krivokapić, poslanik, Žarko Rakčević, predsjednik GP URA...
Prije četvrt vijeka ugašena je omladinska organizacija - mjesto okupljanja mladih, organizovanja radnih akcija, zabava, ali i rasprava o položaju mladih. Obilježavan je tih godina 23. jul - Dan mladih CG, sjećanje na 52 strijeljana SKOJ-evca na Lazinama. Strijeljani su zbog svojih ideala. Generacije pamte Julske vatre mladih, Šobićevo izvođenje pjesme Dok zbori Tito.
Biti omladinski funkcioner bila je privilegija i - odskočna daska u politici. Danas su mnogi od njih aktivni političari (ljevičari, desničari), univerzitetski profesori, akademici, ambasadori. Iskustva iz toga perioda pretočili su u višestranački sistem.
Zato molim one koji su vodili organizaciju mladih CG da pomognu. Ako su naša đeca zadovoljna, znajte da ima i onih koja nijesu. Ima i đece koja zarađuju na plantažama, hotelima, restoranima. Ima i đece koja valjaju drogu (svojoj generaciji).
U julu ove godine usvajan je Zakon o mladima. To je bila prilika da se razgovara o njima. Srednjovječni političari se ispričali, tema im nije bila interesantna i brzo se završila.
A, evo kakva je realnost.
Javna je tajna da maloljetnici uzrasta 15 do 16 godina prodaju drogu na ulicama. Procjenjuje se da čak 90%mladih osoba u Baru koristi droge. U Crnoj Gori ima 15.000 zavisnika. Istraživanje Instituta za javno zdravlje pokazuje da više od 50% srednjoškolaca pije alkohol, dok je do 16. godine 7% učenika potvrdilo da je konzumiralo neku od ilegalnih droga, uključujući kokain, ekstazi i LSD.
Nijesmo imali sluha ni za gimnazijalce koji su organizovali protestnu šetnju: Oko 80 đaka B smjene Gimnazije „Slobodan Škerović“ je organizovalo protestnu šetnju, zbog toga što se, kako su kazali, ne osjećaju bezbjedno u svom gradu. (22.09.2015, Pobjeda)
Mladi su postali moneta za potkusurivanje i glasanje.
Neki novi klinci
Bili smo mladost nekadašnje SFRJ, generacije s kraja 50-ih i početka 60-ih. Danas, u najboljim godinama, svoju đecu usmjeravamo na trnovit put. Učili smo ih odrastanju, pričali o svojim “pustolovinama”, tjerali da završe škole.
Zapamtili od starijih da ovoj državi trebaju mladi i pametni.
Pričali smo im kako su naši roditelji prošli strahote rata, kako smo mi, na čelu sa SKJ, svoju mladost proveli bezbrižno. Bili smo mladi komunisti, vojnici, brigadiri: Narod koji ima takvu omladinu za svoju budućnost ne treba da brine. I uz pjesmu Računajte na nas! decenijama gradili bratstvo-jedinstvo.
Voljela se svoja zemlja, Jugoslavija. Pričali smo o njoj, uz mnoge primjere. A oni nas upitali, kad ste je voljeli - zašto je raskomadaste? Svojoj đeci nijesmo obećali rat - a imali su ga! Nijesmo im obećali inflaciju - a imali su svjetsku. Nijesmo im obećali sukob sa svijetom - a saznali su kako izgleda najljepši zatvor na svijetu. Kao dodatno iznenađenje, servirali smo im i bombardovanje.
Obećali smo tranziciju i bolje sjutra. Privatizaciju. Nema više “svačije, a ničije”, da se zna čije je što. Sada se zna da se mnogo toga ne zna. Preko noći smo postali eksperti za oblast finansija, berzanskog poslovanja, kockarske strasti, brze zarade, ali i još bržeg kolapsa. Od zemlje u tranziciji, našim nasljednicima je stigla droga, alkohol, ali i mobilni, internet, facebook, brza kola, privatni fakulteti. I, nažalost, za neke - kratak život.
Đeca su prihvatila brzi način života - vrijednosti koje su, nekad, za nas bile strane.
Sve vrijeme gledali su nas potomci i tražili odgovore na pitanja: Šta je sa pričama iz vaše mladosti? Da li smo stvarno mislili na njih? A ako jesmo - na čiju smo đecu mislili? Jer mnogi su svoju obezbijedili, od danas pa do praunuka. Druga đeca ne znaju za kompjuter, a ima i one koja su željna najesti se.
Ako nam je ostalo vremena, i ako nije prekasno, treba razgovarti s njima, jer su naši potomci zakoračili u samostalan život. Stvaraju porodicu. Treba im poželjeti da za svoju đecu budu bolji nego što smo mi bili za njih. I u naše vrijeme je bilo nestašluka, tuča i pića, ali smo znali da „stanemo“, i pred roditelje izađemo. E, za razliku od nas, koji smo dolazili kućama do 23 sata, naši nasljednici tada izlaze, a kad dođu mi naveliko spavamo. Na žalost, ili sreću, u mladosti nijesmo imali laptopove, mobtele, motore. Ali, imali smo mladost.
Kako se provode? Pričaju - slušali muziku, đuskali, pjevali, malo-više popili. Dalji utisci? Ne sjećaju se baš najbolje.
Nezapošljena (visokoobrazovana) omladina priča po kafićima, uz kafu (za više nemaju para) kako đeca visokopozicioniranih državnih, opštinskih i partijskih funkcionera dobijaju rukovodeća mjesta u državnim i gradskim institucijama ili pak u kompanijama u većinskom vlasništvu države ili opština. Nijesu to izuzeci, komentarišu kafedžije, to je ustaljena praksa. Ne treba snimak, za potvrdu, jer se društvo poznaje i zna se đe je ko i koliko ko zna.
Ovi što džabalebare su besposličari, a đeca političara i njihovo društvo su menadžeri. Zajedničko za prve je ulica, a za druge partija. Neka se uličari opamete, učlane se u partiju, pozovu liderčiće za kumove. A kad si s njima - ima da ih braniš i hvališ, jer si dio pobjedničkog tima.
Idoli mladih su paraši, koji su stekli novac na sumnjiv način, ili pravi krimosi. Da li imaju ideale? Odgovor je iz pjesme: Za ideale ginu budale.
Dan-noć nema razlike, mada se čini da je noć frekventnija. Ponekad prolazak gradom poslije ponoći izaziva zebnju i strah, ulice nesigurne za vožnju. Kafići, mjesto đe mladi provode najviše vremena. Muzika trešti, niko nikoga ne čuje, mobteli u rukama, niko nikoga ne vidi. A kada se čuju i vide, dođe do svađe. Ostaje se do kasno a onda kućama, jer se za par sati ide u školu, na fakultet, posao - kafić.
Sport i rekreacija su korisni za mlade, bar to znamo. Igrali smo na terenima Sportskog centra, škola ili na livadama. Danas livada nema, izgrađene zgrade, a sportski tereni se plaćaju.
A nije baš da im se nije nešto dalo. Dobili su policiju u školama, da ih čuva, druženja preko FB-a. Taksijem od kuće do škole i obratno. Dobili su tablet i tablete.
Nijesu rijetke pucnjave, jer i pored zabrane nošenja oružja, i dalje pištolji i noževi krase pojedine muškarčine. Tu su i obračuni mladih. Srećni smo (sreća u nesreći) ako je to viteška tuča. Sukobi mladih su u svakom pogledu van granica normalnog ponašanja. Pozivi na dvoboj su modernizovani, koristi se internet.
Droga - koliko smo svjesni ovog problema? Umjesto da raspravljamo o izgradnji sportskih terena, izgradili smo sanatorijum za liječenje od narkomanije. Spustimo glavu, i viđećemo mnoštvo špriceva, u parkovima, između zgrada, škola.
S obzirom da se svi ponašamo kao da se to ne dešava nama, zamislite da su mladići koji su popili batine, u bolnici ili novom sanatorijumu, vaša đeca. Da li biste prihvatili da ih biju ili da oni biju druge - da se opijaju ili drogiraju?
Crnogorski drumovi odnose ljepotu i mladost. Pravo na grešku ne postoji - život se ne može vratiti.
Očito ne želimo da vidimo ono što nam je pred očima.
Zato, generacijo, prošetajmo gradom.
Apelujem da posvetite više pažnje mladima (pored svoje - mojoj, našoj đeci). Da prošetate, bez kola i pratnje.
Autor je bivši omladinski rukovodilac
Bonus video:
