Genetski modifikovana tradicija - Vijesti.me
KOSMOS ISPOD SAČA

Genetski modifikovana tradicija

Crna Gora bila je tad u zaletu, odnosno za one koji vide makar malo dalje od sjutra, referendumski sapun je krenuo da se troši

Crna Gora, novac
Crna Gora, novac (Foto: Shutterstock)

 “Otići u Dansku i promijeniti ime“, kratko je prije nekoliko godina iz čista mira izgovorio moj prijatelj. Sjedjeli smo na plaži, čekali da otkuca jedan sat poslije ponoći pa da umukne ozvučenje budvanskih kafića Renesansa, Trokadero i Majami. Crna Gora bila je tad u zaletu, odnosno za one koji vide makar malo dalje od sjutra, referendumski sapun je krenuo da se troši. Vidjelo se odmah na koji način rabimo resurse, da pršti novac na sve strane i da će nas na kraju naravno hraniti samo tradicijom prikrivajući što su sve pojeli za vrijeme tranzicije. Pošteni se nisu snašli, pošteni su gladni, patriote su site, patriote su se snašle.

Oj-ha!

Sad patriote hrane poštene patriotizmom, i svi podriguju, neko od muke, neko od prejedanja. Otud i izjava mog prijatelja, znao je da mu ne gine kljukanje genetski modifikovanom tradicijom.

U Crnoj Gori odjednom se javio strah od gubljenja nacionalnog identiteta. Naravno, strah je realan, ali pogrešan je uzrok. Za nacionalni identitet treba strahovati zato što su ga gradili pogrešni majstori od pogrešnog materijala. Nijedan iskren i svjestan čovjek ne može novcem nadomjestiti nacionalnu svijest. Nijedan dovoljno svjestan ne može potpasti pod uticaj bilo koje ideologije, jer smo konačno u mogućnosti da sami biramo vijesti i procjenjujemo šta je laž i propaganda, a što je istina.

Verzija ne fali. Zasuti strahom sa svih strana, iz dva pravca, od spolja i iznutra, pomislio bi neko da smo država veličine makar Njemačke. Ali nismo, i upravo zato je čudno otkud toliko podjela, svrstavanja i strahova, paranoje i ludila. Zato što je svako vukao na svoju stranu, svi su htjeli tim koji će biti dovoljno zaokružen da nešto traži zauzvrat, za svoje postojanje koje kao da je od Boga dato da brani i čuva, da imaju riječ. Silne pronevjere su u drugom planu, država i nacion su u prvom, i sve je dimna zavjesa. Upravo otud i „Otići u Dansku i promijeniti ime“. 

Proporcionalno, ako lično znam mnogo mladih ljudi koji su skoro pa pobjegli glavom bez obzira iz Crne Gore, to je opasna brojka. Opasna iz mnogo razloga, jer nisu samo pobjegli od nemaštine već od pritiska na lični identitet i dostojanstvo, ostali bez mogućnosti, bez perspektive, a nevoljni da budu dio sistema nepotizma i negativne selekcije. „Ovaj“ sa početka što je planirao da ide u Dansku, nije ipak otišao tamo, već u Švajcarsku, tamo je naš fakultetski obrazovan čovjek isprva šišao ograde i sređivao bašte. Pitali bi ga katkad odakle je ali se razgovor završavao nakon što bi im kratko rekao „Montenegro“. Ništa dalje.

On zna ko je i što je bez potrebe da mu se servira, da mu neko opoterećuje mozak televizijom, portalima i tribinama. I nema potrebu to nekome da nameće. Krenulo mu je dobro, prepoznali su u njemu potencijal. Bar neko kad nismo mi. Ne šiša više ograde, radi mnogo bolji posao. Zato je Crna Gora čemerna, jer dok se ekipa gura ko će da vrti crnogorski barjak, ostali traže bilo kakav posao vani. Ostaće samo podobni i oni koji vole hermetičnost i klaustrofobiju, što ipak uživaju u progonstvu, dobrovoljnom ili stvarnom. U tom klinču ostaće zarobljena i Crna Gora, sve dok kao i nekoliko puta do sad, ne dune neki jači, globalni vjetar, pa nas turbulencija opet gurne u neki ćošak, pa sve ispočetka.