Golubovi istanbulski - Vijesti.me
USPUTNI ZAPISI

Golubovi istanbulski

A vazda mi, nekako, na umu, sjajni Memoari vojvode Gavra Vukovića, prvog crnogorskog pravnika i dugogodišnjeg ministra inostranih djela Crne Gore

Ulaz u Kapali-čaršiju
Ulaz u Kapali-čaršiju (Foto: S. Vuković)

Zatekoh se, vaktile, u Istanbulu, đe vode Bosfora ne miruju; struje, neđe žure. Obale načičkane vilama i ljetnjikovcima. Po Bosforu, kao na autoputu; mnogobrojni brodovi. Gore-dolje. Put naviše/ I put naniže/ Isti je put... reći će u “Neukrotivoj ruži” crnogorski pjesnik Gojko Dapčević…

Rika brodskih sirena.

I: podsjećanje na davnu 1960. godinu kada se, u gluvo doba noći, na Bosforu, grčki brod „World Harmony“ zario u jugoslovenski tanker „Petar Zoranić “, baš u tank s visokooktanskim benzinom. Na “Zoraniću” su bile pedesetdvije osobe, pedeset mornara i supruge dvojice od njih. Spašeno je dvadesetdevet i obje žene. Na grčkom tankeru preživjelo je samo dvanaest od četrdesetjednog člana posade. Plamtio je Bosfor; dogorijevao „Zoranić“; a s prozora kuće prizor je netremice posmatrao osmogodišnji dječak Orhan Pamuk.

“…Tako sam 1960. godine uzbuđeno gledao kako gori Bosfor među masom zbunjenih Istanbulaca koji su se te jesenje noći pred zoru razlili po ulicama s noćnim ogrtačima, u pidžamama, na brzinu obučenim pantalonama, s papučama na nogama, bebama u naručju, torbama i kesama u rukama”, - kazuje u svom kultnom romanu ‘Istanbul - uspomene i grad’, znameniti pisac Orhan Pamuk. - “Kao što sam kasnijih godina viđao u onim spektakularnim prizorima kad je gorjelo more, vile, brodovi na Bosforu, za kratko vrijeme u masu su se umiješali prodavci lisnate alve, đevreka, prodavci vode, sjemenki, ćufti, šerbeta. Nijesam mogao da zamislim odakle su uopšte iskrsnuli. Pošto su posade oba broda ili u momentu napustile brod ili u istom momentu bile zapaljene i izginule, brodovi koji su ostali bez komande otrgli su se kontroli i ploveći po nahođenju snažnih i tajanstvenih bosforskih struja i vrtloga, počeli da se pretvaraju u vatrene topove prijeteći naseljima na objema obalama…”

Požari, požari… Prilikom posjete crnogorskog knjaza Nikole Carigradu, njegov domaćin, sultan Abdulhamid poklonio mu je dvorac Emirgjan na samoj obali Bosfora. Pitao sam đe je? Rekoše, izgorio u požaru; bio je pretežno od drveta, kao i mnoge kuće u Istanbulu…

A vazda mi, nekako, na umu, sjajni Memoari vojvode Gavra Vukovića, prvog crnogorskog pravnika i dugogodišnjeg ministra inostranih djela Crne Gore.

Piše Gavro: “… Jednog dana vozili smo se po Stambolu u dvorskim kolima put Seraskerata, dok jedan golub s jednog minareta, kao da ga neko baci, sletje konjima pod noge. Pravo reći, prepadosmo se misleći da je bomba, tijem više, što se još s vremena na vrijeme bacahu bombe po varoši s minareta i prozora. Naš strah bio je opravdan, jer smo bili u dvorskim kolima. Zavjerenici mogli su ih baciti u vazduh zajedno sa onima što su u njima. Srećom nije bilo s nama nijednog Crnogorca, koji bi nam se rugao i proglasio da smo strašljivice…”

Zalepeta jato golubova ispred Kapali-čaršije, istanbulske znamenitosti, sagrađene u petnaestom vijeku. Na tridest hiljada kvadratnih metara smješteno je četiri hiljade dućana u kojima ima svega i svačega; u jednom se prodavac jedva vidio od mnogobrojnih starudija sakupljenih po istanbulskim tavanima. Zanimaju me stari djelovi gradova; duša im je tu.

Kapali, to jest, Pokrivena čaršija, blista od silnog zlata koje se preliva u izlozima i na tezgama. Taj dio Istanbula, s Kapali-čaršijom, košmarom uskih uličica, ušorenih sokaka, oronulih kuća, pun je grlatih prodavaca koji nametljivo nude predmete od zlata, debelu ovčetinu, stare nargile… Znaju i pokoju crnogorsku riječ; vuku mušterije za rukave, odvlače u svoje dućančiće. Ako kažete da ste iz Crne Gore i oni će obavezno biti “tu neđe od Rožaja!”

Dovitljivi su trgovci istanbulski.

Izvjesna dama kupila je na Kapali-čaršiji lijepu, šarenu lepezu; da rašćera sparinu stambolsku. Kad je zamahnula, lepeza se slomila! Otišla je trgovcu i požalila se.

“Vi, gospođo, ne znate da rukujete njome. Treba da mašete glavom, a ne lepezom!” – reče joj snalažljivi trgovac.

Na otmjenom Taksimu bogataši; u Aksaraju siromašniji. Mnogobrojni istanbulski taksisti rado voze američke limuzine, “ševrolete”, “fordove”, “bjuike”…

Blista Topkapi saraj, nekadašnji dvorac turskih sultana, sada muzej. U njemu i kolijevka od žeženog zlata! Kod Istanbulskog univerziteta priđe mi dječak. Reče da se zove Nuredin.

“Prije godinu dana doselio sam se s roditeljima iz Skoplja u Istanbul” - priča na srpskohrvatskom Nuredin. -

“Učenik sam gimnazije ovdje, u Istanbulu. Ali, duša mi je u Skoplju. I svi moji dobri drugovi su tamo”. Oćuta nekoliko trenutaka, pa nastavi.

“Otac mi je krojač” - veli Nuredin. - “A ja… Čim završim Gimnaziju, vratiću se u Skoplje, na studije. To je moja velika želja…”

Zalepetaše golubovi prema vitkim minaretima Plave džamije, remek-djelu arhitekte i neimara Sinana. A njene veličanstvene lukove, reče jedan pjesnik, mogu imitirati samo komete… Niz brda bosforska silazi jesen.


Najčitanije iz sekcije Kolumne