Viši sud u Bijelom Polju osudio je 1994. godine slabovidog Ibrahima Čikića, nesposobnog za samostalno kretanje, za oružano ugrožavanje SRJ.
Dok je slijepi Čikić čekao sve sa snajperom u zasjedi s rukovodstvom SDA, miroljubivi tenkovi i silna artiljerija ove države preoravali su trećinu Hrvatske i dvije trećine Bosne.
Slijepog čovjeka su zvjerski mučili ne bi li priznao nepostojeći zločin. Mučitelji nijesu bili gomila patoloških sadista, već patriote koji su ispunjavali zadatak dodijeljen od državne vlasti koja je bila saveznik politike čija djela je Haški tribunal nazvao genocidnom.
Kad su mnogo godina kasnije tužioca koji je podigao optužnicu protiv slijepog diverzanta novinari pitali da li ga je stid za taj detalj iz svoje karijere, on je šeretski odgovorio: Zašto bih se stidio kad je moju optužnicu sud potvrdio pravosnažnom presudom? Čulo se i ono što nije izgovorio: Vidite da sam nagrađen i napretkom u službi. I ne samo on, već i svi Ibrahimovi mučitelji.
Ibrahim Čikić je kasnije o svom stradanju napisao knjigu i u njoj pobrojao svoje mučitelje. Ovi su ga tužili za klevetu. Isti pomenuti Viši Sud u Bijelom Polju nedavno je presudio da Čikić plati 4.000 eura za duševni bol koji je mučiteljima nanio.
Presudu koja negira zločin i zabranjuje sjećanje donio je sud u Crnoj Gori u trenutku kada je ona kandidat za učlanjenje u Evropsku uniju s čijim zemljama treba da ujednačava civilizacijske vrijednosti, zakone i praksu. U šesnaest članica EU poricanje holokausta spada u krivična djela.
Među njima su: Njemačka, Francuska, Italija, Holandija, Austrija, Češka, Mađarska, Švajcarska,... Velika Britanija i Holandija imaju i zakone o osudi etničke i rasne mržnje.
Vizelova komisija je 2004. godine napravila uopštenje i predložila da sve zemlje EU krivično gone negiranje ili trivijalizaciju bilo kojeg genocida. To je bilo prihvaćeno od niza zemalja i zakonom su bile predviđene vremenske kazne za to djelo: Slovačka 3 godine, Italija 4 godine, Holandija 1 godinu,... Međutim, ustavni sudovi Španije, Velike Britanije, Danske, Švedske,... poništili su apstraktne formulacije jer se njima „istorijska istina stavlja iznad legalne istine“. Drugim riječima, zločin mora biti dokazan pred sudom da bi mu se sudilo.
Svi pomenuti zakoni počivaju na naučno zasnovanom zaključku da je institucionalno poricanje genocida, u stvari, njegov finalni čin i najsigurniji indikator da će se zločin ponoviti. Jer izvršioci i poricatelji zločina uvijek kod žrtvi nalaze razlog za ono što se dogodilo. Poricatelji holokausta kažu da tzv. finalno rješenje jevrejskog pitanja u Trećem rajhu nije predviđalo istrebljenje već samo iseljenje Jevreja koje je bilo neophodno jer je postojao neprincipijelni savez Jevreja na štetu drugih naroda. Po njima se masovna smrt u koncentracionim logorima dogodila zbog bolesti i gladi, a gasne komore u Aušvicu su izmišljotina.
Nedavna presuda Višeg suda u Bijelom Polju protiv Ibrahima Čikića obnavlja važno pitanje o odnosu Crne Gore prema svojoj nedavnoj prošlosti. Nije mali broj pravnika i sudija koji znaju da je, kao što rekosmo, poricanje zločina od strane institucija koje treba da mu sude isto što i sijanje sjemena za ponavljanje zločina. Jedan broj njih šapatom objašnjava da je razlog za poricanje crnogorskog državnog zločina to što je i prije dvije decenije kad je država mučila svoje nedužne građane, i kasnije kad je vrli tužilac unapređivan i danas kad se žrtvi sudi za pamćenje zločina koji je nad njom izvršen, na čelu Crne Gore isti čovjek koji nikad nije prestao da kontroliše institucije.
Vrijeme kad će Crna Gora glasno progovoriti o mrljama svoje nedavne istorije jednom će doći. Ibrahim Čikić možda neće dočekati pravdu u ličnoj ravni, ali hoće u istorijskoj.
Permanentni progon Čikića za to što ne pristaje da se zločin nad njim zaboravi je uzaludni pokušaj da se njegova patnja zauvijek zadrži u samici. Iz Čikićevih i sličnih stradanja rađaće se kultura sjećanja i stida zbog učinjenih zločina i nići drugačija Crna Gora. Silnici se toga boje i ovom presudom, više od svega, pokazali su svoj strah.
(Monitor)
Bonus video:
