ODJECI DEVEDESETIH

Ideološko kameleonstvo Mila Đukanovića

"Sasvim odgovorno tvrdim da se DPS i ova vlast ne odriče Prevlake. Prevlaku ćemo sigurno imati u sastavu Crne Gore i SRJ", grmio je Đukanović
1085 pregleda 21 komentar(a)
Ažurirano: 28.07.2018. 07:02h

Kada se govori i piše o političkom portretu Mila Đukanovića, treba imati na umu činjenicu da je on sinonim i personifkacija ideološko-političkog, nacionalnog, državotvornog i drugog kameleona i konvertita, odnosno, da je u poglednu dosljednosti u političkoj karijeri kameleon postojaniji od junaka ove naše istoriografske priče - višedecenijskog, modernog apsolutnog “Gospodara” Crne Gore. Prisjetimo se, ovom prilikom, nekih fragmenata iz njegovog političkog životopisa od 1990. do 1996. godine, kada je u nomenklaturi vlasti u Crnoj Gori bio, po vlasti i moći, druga figura, iza Momira Bulatovića.

Milo Đukanović, ondašnji sekretar predsjedništva CK SK CG je, i u izbornoj kampanji uoči parlamentarnih izbora (održanih 9. XII 1990), bio je sklon radikalnom javnom diskursu u cilju opstanka na vlasti i demonizaciji svoje konkurencije - građanske crnogorske opozicije. On se, još ranije emanirao kao ljuti protivnik Anta Markovića, predsjednika Vlade SFRJ i njegove politike, a posebno Markovićevog Saveza reforomskih snaga za Crnu Goru - tadašnjeg političkog i izbornog takmaca Bulatovićevog i Đukanovićevog SKCG (ekspoziture i udarne pesnice velikosrpskog režima Slobodana Miloševića u Crnoj Gori).

M. Đukanović je, učestalo sklon političkim obmanama, manipulacijama i denuncijacijama na političkoj sceni, Savez reformskih snaga za Crnu Goru targetirao, žigosao i akuzirao za navodnu “srbofobiju” i “antikomunizam”. Učinio je to intervjuu beogradskom listu “Ekspres politika”, dnevnom glasilu pod kontrolom Đukanovićevog mentora Slobodana Miloševića, koji je prenijela režimska titogradska “Pobjeda”. Formulacije o Savezu reformskih snaga za Crnu Goru, koje je iznio “Ekspres politici”, a prenijela “Pobjeda”, Đukanović je ponavljao na mitinzima - promocijama SKCG tokom kampanje, pod sloganom “Mi znamo kako”, na parlamentarnim izborima 1990.

Naime, Milo Đukanović je, u tome, intervjuu, između ostalog, izjavio: “Pažljivom posmatraču, međutim odmah pada u oči to da su snage koje se integrišu pod formom reformskog saveza vrlo politički heterogene, sa mnoštvom suprotstavljenih ciljeva. No, za međusobnu različitost prvaci ovih partija za sada i ne mare. Obračunaće se, misle kasnije, kada osvoje vlast. I ne pretpostavljaju koliko će do toga još sačekati. Ipak, nije do kraja tačno da ove partije nemaju ništa zajedničko. Njihov zajednički imenitelj je srbofobija i antikomunizam. Za naivne, oni se pokušavaju maskirati po posljednoj evropskoj modi, nazivajući sebe socijalistima, social-demokratama, liberalima, čuvarima nacionalne ravnopravnosti i tome slično. A iza toga, jedni patološke mrze Srbe, a drugi, perfidniji i vlastohlepniji, tu njihovu mržnju žele iskoristiti da, pošto su otpali iz januarske kompozicije, do istog cilja, dakle do vlasti, sada dođu iz suprtnog smjera “ (“Pod Antinim kišobranom” - intervju Mila Đukanovića “Ekspres politici”, “Pobjeda, god. XLVI, br. 8910, od 21. septembra 1990, str.4).

Ondašnji vrh DPS-a, nadasve i njegov potpredsjednik Milo Đukanović, bili su (1991-1992) zagovornici uspostave, ne, naravno, suverene i nezavisne Crne Gore, već zajedničke države Crne Gore i Srbije (“moderne federacije”-“SRJ”). “Svjesna značaja istorijskog trenutka i sudbinske odluke koju treba donijeti, Demokratska partija socijalista poziva svoje članove, simpatizere i sve građane Crne Gore da iskažu patriotsku i građansku dužnost izlaskom na referendum i glasaju za nastavak života u zajedničkoj državi-Jugoslaviji”-zaključio je Glavni odbor DPS-a, na sjednici održanoj u Titogradu 19. februara 1992, kojom je predsjedavao lider DPS-a Momir Bulatović, uz aktivno učešće i podršku njegovih najbližih saradnika Mila Đukanovića, Svetozara Marovića, Zorana Žižića i ostalih (Vidi o tome: “Pobjeda”, Podgorica, od 20. II 1992, “Da-budućnosti”, saopštenje GO DPS-a, str. 5).

Dok je Milo Đukanović bio zagovornik ponovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, odnosno, dok je bio jedan od glavnih protagonista neregularnog i nedemokratskog referenduma održanog 1. marta 1992. godine, sa ciljem da Crna Gora ne postane suverena i samostalna država, nasuprot njemu, među mnogobrojnim istaknutim slobodnim ljudima, koji su se javno zalagali i borili za slobodnu, demokratsku, suverenu i nezavisnu Crnu Goru bio je i stari revolucionar i antifašista i politički martir Vlado Dapčević. Dapčević je 23. februara 1992. godine govorio na mitingu crnogorske suverenističke opozicije u Titogradu, održanom ispred Skupštine Crne Gore i založio se za samostalnu Crnu Goru, te se demonstrirao kao protivnik vladajućeg tandema Momir Bulatović i Milo Đukanović, koje je nazivao “lakejima Slobodana Miloševića”. Potom je Vlado Dapčević, u interjuu nezavisnom nedjeljniku “Monitor”, između ostalog, precizirao da je za suverenu Crnu Goru i ukratko elaborirao: “Kao Crnogorac bio sam dužan da branim državnost Crne Gore i da se borim za njenu suverenost. Istupio sam protiv referenduma koji je bila na brzinu raspisala vladajuća partija. Bio je tako perfidno formulisan, a imao je samo jedan cilj, da prisajedini Crnu Goru Srbiji, da je pretvori u jedan njen region i tako likvidira hiljadugodišnju posebnost, njenu suverenost i njenu državnost. Ako to nije najveća i najgrublja nacionalna izdaja, onda ja ne znam šta je to nacionalna izdaja?” (“Posljednji Mohikanac”-intervju Vlado Dapčević. “Monitor”, Podgorica, godina III, broj 77, od 10. aprila 1992, str. 12).

Vlast u rukama DPS-a, koja je bila čvrsti saveznik, preciznije rečeno, poslušnik režima Slobodana Miloševića i njegove ratne politike, dakako, je odgovorna zbog uvođenja sankcija od strane međunarodne zajednice i Crnoj Gori, kao članici tkz. SRJ. Iako je podgorički režim, a posebno njegova karika u liku ondašnjeg predsjednika Vlade Mila Đukanovića, pokušavao sebe amnestirati od odgovornosti za uvođenjenje sankcija-to je bila notorna činjenica. Te sankcije su bile pogubne po crnogorsko društvo u cjelini. Katastrofane za privredu, ekonomiju, finansije, socijalno stanje stanovništva, zdravstvo, kulturu, provjetu itd., u Crnoj Gori i Srbiji.

Poznati i afirmisani književnik i filolog, slobodni i nezavisni intelektualac, izvorni crnogorski suverenista Balša Brković bio je posve precizan kada je početkom 1993. godine napisao kako su sankcije imale razorno djejstvo po kulturu, posebno u Crnoj Gori. U tom smislu, Balša Brković je bio decidiran: “Taj strašni nauk izolacije biva još grozomorniji kada shvatimo da su, kao i u ovom slučaju, mjerna jedinica istorijskog zaostatka u slučaju svake izolacije, najčešće - vjekovi. Izolacija koju živi crnogorski narod zasigurno spada upravo u takve, pogubne izolacije, čiji ćemo učinak na kraju mjeriti upravo - stoljećima. Priča o uzrocima ne bi nas odvela daleko jer morali bismo se dohvatiti polja iracionalnosti. Kako drugačije objasniti prostu i golim okom vidljivu istinu da rukovodstvo jedne države odabira put ništenja sopstvenog “identiteta” i to ne zarad puta u raj, već zarad puta u pakao izolacije, pustoši i rata. Kako drugačije objasniti činjenicu da, i pored signala iz cijelog svijeta (a i iz vlastite pameti) koji rječito govore da Crna Gora ne bi morala biti u kavezu u kom se nalazi, oni koji je vode nelogično uporno ostaju podanici svojih mentalnih limita. To je, dakle jasno - ova izolacija nije naš nužni usud. Ali je, ovoga časa, naša realnost” (Balša Brković, “Poetika pustoši”, “Liberal”, Podgorica, broj 9 (17) od 9. januara 1993, str. 30)

Milo Đukanović je u svojstvu jednog od vođa DPS-a dugo stajao na braniku “ugroženog srpstva” i bio je vjerni čuvar kentaurske “Savezne Republiku Jugoslavije” i borac protiv međunarodne zajednice, koja je, po njemu, “uvele nepravedne sankcije SRJ” sa ciljem da se ona sruši kao država. Njegova nekadašnja politička retorika to plastično ilustruje.

Tako je u Tivtu, na promociji vladajućeg DPS-a, u završnici izborne kampanje za parlamentarne izbore, 1. decembra 1992., Milo Đukanović jasno poručio da je postojeća vlast „Crnu Goru zatekla u ekonomskom i socijalnom haosu te da je zemlja bila na pragu rata i raspada zajedničke države. Na svu sreću stvorili smo novu SR Jugoslaviju, ali sada nam se događaju neprijatnosti, elementarne nepogode, nepravde, nepoštene sankcije i drugo“ („Oslonac-narod“„Pobjeda“, broj 9700, od 2. decembra 1992, str. 8.).

Na promociji DPS-a u Herceg Novom 4. decembra 1992, Milo Đukanović je euforično i ratoborno (u stilu osvjedočenog zagovornika „rata za mir“, tj. osvajačkog pohoda na Dubrovnik, agresije na Hrvatsku i borca protiv „ustaške nemani“) poručio: „Nijesmo se željeli pogađati oko Boke, nijesmo se željeli pogađati ni oko jednog djelića Crne Gore. Ustaškoj nemani, onda kada je to trebalo odvažno, u duhu najsvjetlijih tradicija našeg naroda pokazali smo zube i sačuvali našu Crnu Goru, poštedivši je ratnih strahota. Sasvim odgovorno tvrdim da se DPS i ova vlast ne odriče Prevlake. Prevlaku ćemo sigurno imati u sastavu Crne Gore i SRJ... Našim komšijama (Hrvatskoj, Hrvatima - prim. N.A) želim da poručim da su eksperimentisali na nama i da ih je nekoliko nespretno bačenih granata na području Crne Gore zamalo koštalo Dubrovnika. Zato to više ne bi smjeli činiti, jer smo pokazali da ratujemo“, izričit je bio Đukanović („Ne odričemo se Prevlake“, „Pobjeda“, Podgorica, broj 9703 5. decembar 1992, str. 7.)

“SRJ”, nepriznata i međunarodno izolovana zemlja je za Mila Đukanovića dugo bila suštinsko političko-idejno opredjeljenje. U njenu “svijetlu budućnost” predano je vjerovao. Tako on, na izbornoj promociji DPS-a u Župi Nikšićkoj 10. decembra 1992, tolkuje da je zajednička država - “SRJ”, kako navodi: “izraz istinskih, istorijskih, ali i aktuelnih interesa srpskog i crnogorskog naroda. Zbog toga će ona bez ikakve sumnje nadživjeti sve personalne nesuglasice. Ona će svakim danom, sve češće i uspravnije, koračati putem integracije u evropsko okruženje i putem razvoja, na realnim potencijalima koje ta država posjeduje” (“Ponos nije za trgovinu”, “Pobjeda”, Podgorica, broj 9709, od 11. decembra 1992, str.6)

Godine su prolazile, a politički i ideološki znakovi pored puta ostali su isti. Tako je na izbornoj konvenciji DPS-a u Nikšiću 16. oktobra 1996, potpredsjednik DPS-a i predsjednik Vlade RCG Milo Đukanović, između ostalog, potencirao da “jedino mrzovoljni nihilisti iz opozicije tvrde da je Crna Gora potlačena u Jugoslaviji, građani neravnopravni, cvjeta kriminal, caruje mafija i falšira se ekonomskim reformama”. Za Đukanovića je posebna i omiljena meta političkog ataka vazda bio LSCG, pa je tada o opozicionim crnogorskim liberalima, koji su bili članica izborne koalicije “Narodna sloga”, poručivao da i “danas kleče pred Tuđmanom, ponizno mu nudeći ratnu odštetu. Kad je pokrenuta inicijativa da se SRJ i RS ukinu sankcije, naši politički protivnici su preklinjali da se to ne čini. Sjećamo se kad su pozivali NATO bombardere da ruše Crnu Goru i kad su iza skupštinske govornice denuncirali sve što bismo eventualno uvezli za potrebe građana u vrijeme sankcija” (“Bogastvo je narodno povjerenje”, “Pobjeda”, broj 11082, od 17. oktobra 1996, str. 9).

Sličan radikalan diskurs i repertoar netačnih optužbi na račun LSCG Milo Đukanović je ponovio i 19. oktobra 1996. na izbornoj promociji DPS-a u Sutomoru. Posebno se tada okomio na lidera Narodne stranke prof. dr Novaka Kilibardu i vođu LSCG Slavka Perovića. Za Novaka Kilibardu rekao je da “kada je izbačen iz Saveza komunista molio je po nikšićkim krugovima da ga vrate. Kasnije je prešao put od velikosrbina do antisrbina i sa liderom Liberalnog saveza stvorio je političku koaliciju čiji je cilj rušenje Savezne Republike Jugoslavije. U tome bi možda i uspjeli da nema Demokratske partije socijalista, garanta stabilnosti i prosperiteta SRJ” (P. Sekulić, “Sigurno bez konkurencije”, “Pobjeda”, broj 11082, od 20. oktobra 1996, str. 14).

Na završnoj izbornoj konvenciji DPS u Podgorici 30. oktobra 1996. Milo Đukanović, između ostalog, u svom mitingaškom govoru, ponovo žestoko i žustro napada lidere Narodne sloge dr Novaka Kilibardu i Slavka Perovića i u tom smislu apostrofira da je Kilibardi i Peroviću, po Đukanovićevoj priči, “goli separatizam - cilj svih njihovih ciljeva i glavni razlog njihovog licemjernog pakta. Srušiti novu Jugoslaviju, bez obzira na cijenu i posljedice, od ranije je bila agresivna opsesija liberala u čiju su paukovu mrežu ovoga puta upali narodnjaci”. Zatim Đukanović, u svojstvu “dežurnog branioca” Miloševićeve SRJ, kao i njegovog sljedbenika i pristaše velikosrpske politike, imanentno njegovom ondašnjem opredjeljenju protiv obnove suverene i nezavisne Crne Gore i iskazujući averziju prema toj plemenitoj ideji i emancipatorskoj borbi autentičnih crnogorskih indipendentista - liberala, optužuje politički izborni savez liberala i narodnjaka - “Narodna sloga” za “crnogorski separatizam”, pripisujući im etiketu “stranih plaćenika”. To Đukanović eksplicitno čini riječima: “Separatizam je drugo ime ove strane alijanse što se nazvaše Narodna sloga. Trabunjanja o drogi, oružju, mafiji i pljački-samo je dimna zavjesa Narodne sloge za razbijanje zajedničke domovine”. (P. Sekulić, “DPS pobjednik-sigurno”, “Pobjeda”, Podgorica, broj 11096, od 31. oktobra 1996, str. 5).

Rukovodstvo ondašnjeg SUBNOR-a Crne Gore je javno, polovinom oktobra 1996, pozvalo borce da glasaju DPS, jer oni iz te partije, kako su naveli “najbolje čuvaju tekovine NOR-a, štite interese boraca NOR-a i zalažu se za SRJ i unapređenje demokratije”. Na takav politički istup rukovodstva ondašnjeg SUBNORA Crne Gore reagovao je ugledni i istaknuti javni, kulturno-prosvjetni djelatnik, antifašista, pisac i publicista, izvorni crnogorski patriota i suverenista Radun Mićković. Kritikujući takav neprimjeren i neukusan čin boračke organizacije, koja se podanički odnosila prema režimu DPS-a, Radun Mićković je, između ostalog, napisao: “Čime je to DPS zaslužila podršku boraca NOR-a, što je ona učinila da se očuvaju i unaprijede tekovine zajedničke oslobodilačke borbe naroda i narodnosti Jugoslavije u ratu 1941-1945? Moj odgovor je: ničim! Čelnici DPS-a su od januara 1989. podanički zdušno slijedili politiku Slobodana Miloševića, koja je glavni krivac raspada, u moru krvi avnojevske Jugoslavije”. R. Mićković potom navodi da je takva velikosrpska Miloševićeva politika, koju slijedi DPS, “prouzrokovala desetine hiljada poginulih i osakaćenih žitelja bivše SFRJ”, te etničko čišćenje i “razorene gradove, uništene fabrike i preduzeća, uništenu imovinu mnogobrojnih domaćinstava, glad i bijedu svake vrste širokih slojeva stanovništva na ratom zahvačenom području, pa i u Crnoj Gori. Poslušničko ponašanje DPS-a prema Slobodanu Miloševiću dovelo je Crnu Goru u vazalnu poziciju, ponizivši tako svakog njenog žitelja koji je u mogućnosti da normalno rasuđuje. Danas u ime SRJ, čija je članica Crna Gora, sve važnije pregovore sa predstavnicima međunarodnih organizacija i država koje su činile doskorašnju Jugoslaviju vodi Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, a crnogorski čelnici se, ponekad, pojavlju uz njega kao pomoćno osoblje” (Radun Mićković, “Poziv na podanički odnos prema vlasti”, “Monitor”, Podgorica, od 1. novembra 1996. str. 27)

Istoričar antičkog Rima Tit Livije govorio je: “Istina i previše trpi, ali se nikad ne može zatrti”.

Galerija

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")