Imaš kuću, vrati stan - Vijesti.me
PRAVILA BORDELA (53)

Imaš kuću, vrati stan

Gle čuda, predsjednik želi da ostatak života provede u Crnoj Gori. A Duško se nadao da se neće vraćati iz Dubaija. Gdje je komšija sa Statisom i Šinavtarom, kažu ovi iz Pobjede. Ali ne smiju da objave. Zbilja, ako je tako, nije red da kao otac nacije ostane u ona četiri zida, još sa takvim komšilukom - Milica s jedne, a Momir s druge strane

Marković, Vuković i Đukanović
Marković, Vuković i Đukanović (Foto: Filip Roganović)

Da posle ne bi bilo da ne poštujem simbole i institucije Crne Gore, odmah sam jutros otišao u opštinu. Jer, predsjednik države je po Ustavu institucija, a kuća od 2000 kvadrata ispod Gorice je simbol iste tvorevine. Dakle, poštujem Mila a poštujem i njegov poriv ka istraživačkom novinarstvu. “Pozivam medije da koriste mogućnosti koje pruža istraživačko novinarstvo, odu u opštinu i provjere sve papire, kao i ko je na objektu izvodio radove”.

Kuc, kuc. Eto mene zorom u opštini. Pitam portira da li mogu kod mejora Vukovića, a on mi kaže da još nije stigao: “Mora da se zadržao u jutarnjoj šetnji oko spomenika Titu, što praktikuje svakog jutra, po pola sata minimum”, reče ljubazni čovjek.

Nakon petnaestak minuta isti mi javlja da je gradonačelnik stigao i da me čeka u kabinetu.

- Ušao je na druga vrata, kroz ministarstvo pravde, jer od kada se desilo ovo sa bivšim gradonačelnikom Migom, ovaj nikako ne voli da ulazi na glavna vrata - objasni mi rijetko ljubazni portir SO PG.

Kada sam ušao u kabinet, Vuković (Ivan) me zagrli jače i srdačnije nego Migo Duška one večeri u Golubovcima, nakon što mu je uručio donaciju.

- Od kako sam vidio onaj snimak nedostojnog školskog druga Kneževića, toliko saosjećam sa Migom da poželim da zagrlim svakog čovjeka koga sretnem na ulici misleći da tako grlim Miga u momentu dok gleda video klip Di Keja - objasni mi Vuković.

- Potpuno te shvatam, Ivane, jer od kada se ono desilo Migu ja kad sretnem bilo kog člana Glavnog odbora DPS na ulici poželim da ga zaustavim i da mu dam dvije koverte, jednu sa 50 i drugu sa 47.500 eura, kako se ne bi sjutra blamirali pred čuvarima kutija i kupcima glasova sa nekim čudnim zelenim novčanicama - uzvratih mladom Vukoviću.

Potom sam prešao na stvar i objasnio gradonačelniku da sam došao po preporuci predsjednika DPS da istražim i provjerim ko i kome gradi kuću od 2000 kvadrata ispod Gorice.

- I to traje već četiri godine, nije lako toliku kuću podići, ali je renomirani investitor zaboravio da u komšiluku, u deset puta manjem stanu (slovima: samo dvjesta kvadrata) živi nas predsjednik. Zbog čega mu je jednog jutra pukao film pa je otišao direktno kod investitora da ga pita pošto kuća!? I da tako riješi ovaj problem buke - objasnih Vukoviću. Mladi asistent se preznojio u četiri vode kad sam pomenuo Šefa. Strikovo dijete, pomislih, jer mi na pamet dođe slika kako se profa Mikeli Vuković preznojava pred Duškom nespreman da prenese Šefu kako će ga Knežević obrijati ako mu otme imovinu.

- Znam za taj problem buke koji je na momente nepodnošljiv za Šefa, tako da sam katastru dao nalog da tu kuću do daljeg vode kao “no name”. Bez adrese, bez imena, bez broja. Ako u Podgorici imamo preko 300 hiljada kvadrata nelegalnih objekata, možemo istrpjeti i ove 2000 - u dahu izusti mejor.

Ja sam mu onda predložio da bi za grad bilo bolje da se Milo dogovori sa investitorom i kupi kuću. Ili da ako investitor ostane pri nerazumno visokoj cijeni, a predsjedniku treba vjerovati kad ukazuje na taj problem, da opština posreduje i okonča zavrzlamu sa bukom u glavi predsjednika.

- U tom slučaju, opština bi isplatila investitoru 10 miliona eura iz budžeta, predala ključeve kuće predsjedniku, a od njega uzela ključeve stana - zaključih elaboraciju predloga.

Skoči Vuković i poče da me grli kao sin VDT Stankovića Mila u noći još jedne velike izborne pobjede DPS i predsjednika.

- To je sjajna ideja! Pod motom “ imaš kuću, vrati stan”, koji je nekad lansirao drug Tito, mogu lako da riješim ovaj probem Šefu. Istina kod njega bi bilo malo drugačije “vrati stan, evo ti kuća”, ali to mu dođe na isto - ozaren kaza Vuković.

- A i tu nulu razlike niko neće primijetiti. Stan ima 200 a kuća 2000 kvadrata, ali od tolikih nula običnom čovjeku koji živi u 50 kvadrata, sa porodicom sina i troje unučadi, zavrti se u glavi od toliko nula tako da on nikada ne može pojmiti da je predsjedniku malo 200, pa bi 2000 kvadrata - dopunih gradonačelnika.

Potom se pozdravismo.

Gle čuda, predsjednik želi da ostatak života provede u Crnoj Gori. A Duško se nadao da se neće vraćati iz Dubaija. Gdje je komšija sa Statisom i Šinavtarom, kažu ovi iz Pobjede. Ali ne smiju da objave. Zbilja, ako je tako, nije red da kao otac nacije ostane u ona četiri zida, još sa takvim komšilukom - Milica s jedne, a Momir s druge strane.

O svemu ovome sam razmišljao dok sam izlazio iz opštine. Na vratima, iza obližnje saksije, iskoči pred mene ljubazni portir sa početka priče.

- Izvinite, ali od kada se desilo ono sa Migom, svakog ko posjeti gradonačelnika na izlazu moram da pretresem i da vidim da li u nekom džepu ima koverat ili nema. U slučaju da ga ima odmah ga upućujem na blagajnu DPS da računovođa fino to zavede a u slučaju da ga nema, prijavim ga šefu mjesne zajednice na čijoj teritoriji se vodi kako bi ga ovaj narednih dana obišao i zamolio da obezbijedi koverat za Šefa. To jest državu. Ako je Duško mogao 25 godina, možeš i ti jednu godinu, rekao bi neki šef MZ nekom Mašanu - objasni mi portir SO PG, inače divan čovjek i veliki profesionalac.

I tako ja obavih posao istraživačkog novinara. Da ne bi predsjednika, ne bi mi palo na pamet da istražujem već bih povjerovao Kneževiću i Vijestima da je ona palata pod Goricom lično Milova. A sad vidim da nije. Jer katastarske knjige mladog mejora Vukovića ne prepoznaju nikakvu kuću pod Goricom od 2000 kvadrata. I opštinu ne zanima ko je njen vlasnik i investitor, bio to Milo ili predsjednik Đukanović. Jer kao što tvrdi DPS - pred zakonom su svi jednaki.

I još me jedna stvar mučila. Vjerujem predsjedniku jer poštujem institucije države pa ne mogu da shvatim ko je ta fukara od investitora koja nije htjela da izađe u susret šefu države sa cijenom. Jer da jeste, već bi bila na njegovo ime ili na ime neke od Duškovih firmi. A to mu dođe na isto. Jer sve što je Duškovo to je i moje, reče Milo prije nego se, jarko crven u licu, okrenu blijedom Meti, predsjedniku Albanije, i reče mu - pozdravi Edija Ramu kad se vratiš u Tiranu. Jer Rama je iskreni prijatelj Crne Gore. A ko je prijatelj Crne Gore, taj je i Milov prijatelj. Zato on bira prijatelje jer Crna Gora je jedna. A ako joj navuče mnogo prijatelja od kojih svaki želi da bude i investitor, najebala je. Bravo ti ga, Milo. Ali kasno. I za Crnu Goru i za tebe.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne