BALKAN

Izbori i cenzus

Pravični izbori ne moraju da budu slobodni ukoliko je reč o, recimo, autokratskom sistemu u kojem se vlast ne dobija i ne gubi na izborima
934 pregleda 0 komentar(a)
Vladimir Gligorov
Vladimir Gligorov

Čim im raste standard, ljudi počnu da kukaju. Ne mogu da dišu i odmah je kraj sveta. A zapravo nikada nisu ni mogli” - parafraze izjava srpskih vlasti.

Koji su izbori slobodni i pravični? Kako se izbori koriste i u nedemokratskim i u demokratskim vladavinama, oni su: 1. slobodni bar ako (nužan uslov) su izgledi opozicije da pobedom na izborima preuzme vlast veći od nule, a 2. pravični ako (dovoljan uslov) svaki kandidat ili svaka stranka imaju veoma velike izglede da obezbede upravo onu podršku koju uživaju.

Pravični izbori ne moraju da budu slobodni ukoliko je reč o, recimo, autokratskom sistemu u kojem se vlast ne dobija i ne gubi na izborima. Izborno predstavničko telo može da ima samo savetodavnu ulogu ili ne mora da bude suvereno u odnosu na izvršnu ili vrhovnu, suverenu vlast. Primera radi, u nedemokratskim predsedničkim sistemima predsednik se ne bira na slobodnim izborima već nekom vrstom plebiscita. Tada, bar teorijski, predstavničko telo može da bude u punom smislu te reči reprezentativno, dakle da izbori za njega budu pravični, ali da ti izbori ne budu slobodni jer opozicija predsedniku ne može da dođe na vlast.

Slobodni izbori, opet, ne moraju da budu pravični ukoliko opozicija može da dođe na vlast koliko god njeni izgledi bili mali. Mali u tom smislu da nisu pravični. Većina je za opoziciju, ali ona ne može da dobije toliku podršku glasača ili zato što su oni neobavešteni, ili zato što im se glasovi krivotvore, ili zato što im se stavlja na znanje da se izborima ne odlučuje o tome ko će biti na vlasti ili već na neki drugi način.

Svejedno, izbori mogu da budu slobodni u minimalnom smislu da mogu da dovedu opoziciju na vlast i kada nisu pravični, ukoliko je velika većina protiv vlasti i ujedinjena je u toj opoziciji. Neretko arogancija vlasti izazove krizu legitimnosti koja može da se razreši na ulici ako vlasti posegnu za silom ili da dovede do izbornih rezultata koji se ne poštuju, recimo, zavođenjem vanrednog stanja, što dovede do otpora i do primene sile, gde se vlast brani i eventualno gubi na ulici.

Obično arogancija vlasti vremenom raste. Tako da otpor zna da izbije neočekivano. Recimo, skandal sa zagađenjem vazduha i sa bahatim odnosom vlasti prema stanovništvu koje se guši, to bi moglo da sruši vlast na ulici ili na izborima. Pogotovo ako vlasti kažu da su sami građani krivi za to što se guše u vazduhu koji nije za disanje. Ukoliko to ne dovodi do opora, teško je predvideti šta bi moglo da dovede. Ukoliko bi, međutim, do masovnog nezadovoljstva došlo, onda čak i nepravični izbori mogu da dovedu do promene vlasti.

Bolje je, naravno, ako do promene dođe na koliko-toliko pravičnim i slobodnim izborima. Ovo zato što će promena vlasti biti lišena nepotrebnih sukoba. Ukoliko se, međutim, vlast menja na ulici, pre ili posle izbora na kojima opozicija osvoji većinu, ali koji nisu pravični, nova vlast ne mora da bude usklađena s voljom većine. Većina je za promenu vlasti, ali ne mora da bude zadovoljna onima koji će doći na vlast bilo na ulici ili na nepravičnim izborima.

U tom slučaju potrebno je nekoliko nenasilnih smena na vlasti kako bi se stabilizovao demokratski način odlučivanja o tome ko će i zbog čega da predstavlja i da vlada. Obično je dovoljno da dva puta uzastopno dođe do nenasilne promene vlasti, pa da se očekuje da će se demokratija stabilizovati čak i posle dugogodišnje autokratije. Primera radi, u evropskim postsocijalističkim zemljama promene na vlasti bile su česte i učestale, da se tako izrazim. Jer se tako glasači nauče da je njihov glas zaista vredan, pa ne glasaju ni rutinski niti uvek za iste. To disciplinuje i vlast i glasače.

Konačno, u čijem je interesu proporcionalni izborni sistem s niskim cenzusom? Recimo, ako se u Srbiji smanji cenzus tako da mnoge male stranke mogu da dobiju predstavnike u skupštini, u čijem je to interesu? To zavisi od postojanja dominantne stranke ili ne.

Ukoliko je tako, kao što jeste, da je Napredna stranka značajno veća od bilo koje druge, niži cenzus može da smanji broj njenih poslanika, ali će povećati njenu koalicionu moć. Jer svaka od manjih stranaka ima interes da stupi u koaliciju sa dominantnom strankom. Ostanak u opoziciji, što nije izbor već ishod izbora ako je cenzus visok, izbor je malih stranaka ako je cenzus nizak i dominantna stranka nema sama većinu. U konkretnom srpskom slučaju, verovatno bi na gubitku bili socijalisti jer bi se naprednjacima povećala privlačnost koalicije s manjim strankama. A cena koalicionih partnera bi se smanjila, ko god da je u toj koaliciji.

Sve zajedno, da bi u Srbiji došlo do smene na vlasti, nada u pravične izbore je nerealna, potrebna je velika većina koja glasa protiv vlasti. Kako stoje stvari, kako nije dovoljno ni gušenje od zagađenog vazduha niti arogantno objašnjenje da su za to krivi oni koji se guše, mali su izgledi da izbori donesu promenu.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")