Spor oko državnih simbola mnogo je više od rasprave o samim simbolima. To je lakmus papir na osnovu kojeg se da vidjeti i ono sa čim sami simboli nemaju direktnu povezanost.
Istureni u prvi plan, uvijek atraktivni za javnu polemiku, državni simboli podižu emociju i po pravilu neutrališu neku drugu javnu temu, koja bi po prirodi stvari trebalo da ima dominantnu poziciju. Tako su ustavne promjene u dijelu pravosuđa sada u sjenci rasprave o predsjedničkoj zastavi ili dužini himne.
Podvojenost identiteta
Podvojenost indentiteta opterećuje crnogorsko društvo čitav XX vijek i iluzorno je vjerovati da će se ta vrsta problema riješiti tako što bi kabinet predsjednika države ukrašavala trobojka sa grbom, a na zgradi skupštine bio crnogorski crveni barjak.
Sve crnogorske podjele od klubaša i pravaša, zelenaša i bjelaša, partizana i četnika, do današnjih dana ne rješava boja zastave, već funkcionalna i institucionalna demokratija. Za posljednjih 20 godina promjenili smo tri zastave, četiri države, dvije-tri himne, a da pritom nijesmo imali iskustvo sa izbornim procesom koji bi doveo do promjene karaktera vladanja. U toj i takvoj situaciji nacionalni ili državni simboli postaju promjenjive (rastegljive) kategorije jer zavise od političke moći i trenutnog odnosa snaga.
Oni koi su uspjeli biti „vjerni“ svim simbolima u posljednjih 20 godina zapravo u ništa nijesu vjerovali. Pod petokrakom su rušili socijalizam i uvodili najprimitivniji militantni nacionalizam. „Spasavajući“ jugoslovenstvo pod tim istim simbolom rušene su sve vrijednosti te države, a zatim se prešlo na srpstvo, crnogorstvo, kapitalizam, neoliberalizam...
I sada smo u fazi „pomirenja“. Koga i čega?
Svih simbola, ideologija, država i ljudskih života koji su kao toalet papir potrošeni posljednjih dvadeset godina!
Potrošna roba
Nažalost u društvu koje nema izgrađene vrijednosti simboli su samo potrošna roba, uvijek podložna trgovini. Tako je moguće da su u Podgorici na vlasti bivši komunisti (zakleti Crnogorci) i ortodoksni (profitni) srpski nacionalilsti „pomireni“ činjenicom da u skupštinskom poslovniku nema ustavno definisanog crnogorskog jezika.
Stoga su u pravu oni koji kažu da Crna Gora nema problem u relaciji između etničkih Crnogoraca, Srba, Bošnjaka... već i onih koji su etnikus pretvorili u političku kategoriju, izjednačavajući svoj nacionalni i politički identitet (interes). I ovog puta najavu promjena simbola treba čitati očima političkog oportuniteta, koji treba da rezultira nekim novim političkim „principijelnim“ savezom.
Da nije tako, valjda bi neko od njih primjetio da javnosti nude ordinaran nonsens sa zahtjevom da se himna krati na pola. Jer, ako himnu krate na pola zbog spornog autora trebali bi znati da bi po istoj logici i druga strofa morala biti „otkinuta“, jer kao i treća i četvrta pripada istom autoru!
Naravno, sve to nema veze sa principima. Po toj logici stvari Srbi bi sve barjake trebalo da bace u Dunav jer im je taj isti barjak ustanovljen hatišerifom sultana Mahmuda II iz 1835. godine. Bošnjaci bi trebalo da se odreknu svog simbola – ljiljana, jer to je onaj isti ljiljan koji je krasio grb srpskih srednjevjekovnih velikaša Kotromanića (1250–1463).
No, naši “pomiritelji” ne daju trun da padne na čistotu naših simbola. To što su ih mijenjali, ko u Srbiji predsjednike, za to ih nije umjesno pitati. Oni imaju iskustvo koje kaže da nijesu vječni ni država ni simboli vječna je samo… I valjda zbog toga tako iritira posljednja strofa himne “da je vječna Crna Gora”.
Zastava bez boje
Kada se jednom upadne u pogrešnu logiku srlja se iz greške u grešku.
Znajući da nema države sa dvije zastave i da bi institut „narodne zastave“, koji je nepoznat u ustavnopravnoj materiji, stvorio više problema nego što bi ikom donio korist, prešlo se na predsjedničku zastavu. Pritom, potpuno je zanemareno da Crna Gora ima brodove ali nema pomorsku zastavu, kao i da nema vojnu zastavu i ako ima vojsku, pa je valjda bilo prirodnije ove činjenice uzeti u obzir.
Pravilo da što je „brzo to je i kuso“ potvrdilo se i na ovom slučaju, jer je ponuđena verzija predsjedničke zastave mimo svih standarda za taj tip zastave. Da se odista htjela ta vrsta zastave, vidjelo bi se da ona mora biti u formi kvadrata i da ima sasvim drugačiji obrub od onog koji su autori stavili javnosti na uvid.
Možda bi i ovdje negdje bio kraj svim nelogičnostima, da se nije izreklo i sljedeće: „Simbole ćemo riješiti ili na referendumu kako to nalaže Ustav za 3/5 ukupnog broja birača ili ćemo to rješiti na podzakonskom nivou“! U prevodu, može po Ustavu i pravu ili ćemo trgovati. No, za trgovinu treba dvoje, a tu se, ka' i vazda, uvijek nađe neki pošteni (praktični) Srbin, koji poput onih u Podgorici za rad „srpstva vaskolikog i kukavnog“ zakrpi nedostajuću većinu.
Upravo zato društvo u kojem je država promjenjiva kategorija, a vlast konstanta ima ozbiljan problem identiteta, koji se ne rješava stalnim izmjenama simbola, već uspostavom institucionalne demokratije koja za rezultat ima tržište političkih ideja, a ne otvorenu pijacu na kojoj trgujete identitetima zarad opstanka ili osvajanja vlasti. Činjenica da i Evropska komisija upozorava da imamo pogrešan red stvari i prioriteta i da „nema uslovljavanja“ u postupku ustavnih promjena, nije dovoljan razlog da se ovdje ne „upeca“ po koji pošteni nacionalista, a sve u ime borbe za „antifašizam“ i „pomirenje“ političkih Srba i novo Crnogoraca.
Na kraju, samo citat iz pjesme Đorđa Balaševića: „Uzalud vam trud svirači”...
Bonus video:
