Ko od nas nije doživio (i preživio) dane kada nije imao ni onih par eura za obrok, onih pedeset eura za račune, onih dvjesta ili trista za stanarinu, ili ratu kredita? Koliko puta smo imali priliku da sipamo više od dvadeset eura goriva u svoj automobil, ako ga uopšte imamo? Ili da odvoji za neki skupocjeni odjevni predmet više od stotinu-dvjesta eura, pod uslovom da ne ide na sopstvenu svadbu, ili da časti dijete odjevnu kombinaciju za maturu?
Govoreći o prosječnom stanovniku Crne Gore, onoj najprosječnijoj majci i još prosječnijem ocu, pa do prosječnog tinejdžera, djeteta - malo ko. i zaista, malo ko se nije suočavao sa tim ružnim, a opet tako ustaljenim fenomenom, fenomenom običnog, pukog, jednostavnog - siromaštva. I ne, ne mislim da je sramota ovo što pišem, odnosno da je sramota nemati.
U životu moje porodice, koju držim za prosječnu crnogorsku porodicu - ništa bogatiju, siromašniju, srećniju ili tužniju, ljepšu ili ružniju - od drugih crnogorskih porodica, naizmjenično su se smjenjivale lijepe, ružne, srećne, manje srećne, obične, neobične i kojekakve druge stvari. Ipak, samo je jedna pojava u našem malom 27-godišnjem porodičnom istorijatu bila konstantna - krediti.
O da, ti prokleti krediti. Gotovo da se ne mogu sjetiti niti jednog segmenta svog, skoro pa trodecenijskog života, koji nije bio protkan različitim kreditima, pozajmicama, refinansiranjima, dozvoljenim minusima, stambenim ili automobilskim zaduživanjima. Naravno, najveći teret tih kredita iznosili su, a i dalje iznose, otac i majka, kao i, vjerujem, u većini crnogorskih familija.
Od poletnog i mladalačkog stila života daleko, a penziji ni blizu. Sve umorniji, pa i tužniji zbog odlaska jednog po jednog djeteta od kuće, teško da u čemu mogu pronaći novi smisao. Krediti, pak, smisao ne traže, već neumorno dišu za vratom kao kakvi stereotipni ćelavi, nabildovani i zli kamataši iz filmova. S druge strane, spoznaja da će ih od doživotne isplate kredita spasiti samo smrt, nije baš neka utjeha, složićete se.
Naivni bi se pitali ‘’A zašto ljudi svaki čas podižu kredite?’’ vjerovatno misleći da se radi o hiru, ćefu ili obijesti. Sasvim sigurno da se radi i o tome, ali u vrlo rijetkim slučajevima. U onim drugim, mnogostruko brojnijim, radi se o jedinom načinu za preživljavanje, sudeći po enormnom zbiru kreditnog zaduženja crnogorskih građana koji iznosi ludačkih milijardu i trista miliona eura.
Kredit za rješavanje stambenog pitanja - jer kako se drugačije riješiti bijede podstanarskog života, ili, drugim riječima: bacanja para u bunar? Kredit za polazak djeteta u školu, ili, još teže - više djece. Nova garderoba: jakne, cipele, čizme, knjige od 150 eura po djetetu, školske torbe i slično, jer kako drugačije obezbijediti djeci najosnovnije potrebe sa prosječnom, recimo, platom u prosvjeti od 450 eura? Ja ću vam reći - nikako, i nemojmo se zavaravati.
Nadalje, krediti za početak biznisa, krediti za studije, krediti za novi početak u inostranstvu, krediti za liječenje, krediti renoviranje stambenog objekta, krediti za svadbu, krediti za ovo ili ono, poenta je jasna - bez njih ne možemo. Ili preciznije: bez njih malo ko može. Ipak, jasno je i zašto ih podižemo - zato što su nam plate mizerne i jer od njih ne možemo živjeti.
Prelazim na stvar: Jasminka Milošević. Dobro zapamtite to ime. Žena koja se izdigla iz pepela sopstvene nemaštine i mučne svakodnevice da bi narodu rekla: Da, hranim se svaki drugi dan. Da, profesorica sam koja je generacije đaka izvela na put. Ne, ne stidim se. Ne, ne tražim milostinju. I odjednom - detonacija i prasak raznoraznih reakcija u javnosti, a za njima tuga i sažalijevanje profesorice Milošević, namjesto žestokog prezira vlasti koja je i sklepala taj prazan tanjir profesorici, ali i hiljadama drugih.
Ne zavaravajmo se, profesorica Milošević nije jedina kojoj je 90% plate blokirano kreditima i javnim izvršiteljima, zbog kojih su pojedini časni ljudi birali prije smrt, nego igru u tom prokletom kolu. Ne, profesorica Milošević nije jedina koja se muči u Gimnaziji ‘’Slobodan Škerović’’. Ne, nije jedina koja grca u dugovima u prosvjeti. Nije jedina upalih obraza od gladi. Ali jeste jedina koja je digla glas i upalila svetionik za kojim odavno vapimo na čamcima u koje je voda odavno ušla.
Profesorice Milošević, ja nisam bio vaš đak, ali to nisam ni trebao biti da bih znao koliko ste dobar čovjek, jaka i hrabra žena, ili što bi mlađi rekli - žena zmaj. Vaša ispovijest me nije rastužila. Vaša ispovijest me usrećila i pokazala da možda, naposlijetku, ima nade i što je još važnije - ima ljudi.
P.S. “Na kraju, mi ljudi nemamo nikoga osim nas, dakle učinimo najbolje od toga”. I. Kant
Bonus video:
