USPUTNI ZAPISI

Kad promašiš pticu, pogođen je cilj

Možda je tačno da je čovjek najviše čovjek kada se igra. A dječija poezija, čudesno putovanje u minuli svijet razbijenih prozora, pokradenih jabuka sa oblikom srca i igranja žmurke
329 pregleda 1 komentar(a)
Dragan Radulović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Dragan Radulović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 18.06.2017. 09:34h

S proljeća, 1973. sjedim na terasi starog, dobrog, nikšićkog “Onogošta” s pjesnikom Draganom Radulovićem, jednim od urednika “Studentske riječi” i članom redakcije “Nikšićkog pionira”. Rođen u Nikšiću prvog maja 1951. godine upravo je proslavio dvadesetdrugi rođendan i novoizišlu zbirku poezije “Nijesmo odavde”, u izdanju nikšićkih “Spona“ i likovnoj opremi slikara Milovana Radulovića Mikija.

"Dvadesetdrugi rođendan znači da se lagano primičem nekakvoj ozbiljnosti i odraslom, ljudskom umovanju koje ne volim," kaže Dragan. "Ozbiljnost mi postaje dosadna i vjerujem da je jedino u radu dobra. Htio bih da još dugo znam za igru i dječija radovanja…"

U Nikšiću Književni klub “Vladimir Mijušković”; okuplja dvadesetak mladih pisaca.

"Odnos sredine prema mladim stvaraocima najbolje ilustruje podatak da je u prostorijama koje su bile namijenjene Književnom klubu sada smješten Lovački dom! Malo se ovdje čini na planu kulture," veli Dragan Radulović.

"Razlog nijesu samo materijalne teškoće. Prije bih rekao da je to nekakva neodgovornost i to baš onih odgovornih. Nedostaje im elan i jedna nužna maštovitost. Mladi su gladni kulturno-zabavnih programa, književnih večeri, pozorišnih predstava, kvalitetne zabave. No, ne može se ta glad utoliti mrvicama kao što su veoma loši koncerti novokomponovane narodne muzike, koja je u svom niskom umjetničkom nivou banalna. Osamnaestak hiljada mladih Nikšićana je bez omladinskog doma! Jednom sam napisao epigram: Saznali smo da se omladina/ zabavlja u Klubu penzionera./ Dakle, zabava se posljednjih godina/ Razvila do neslućenih mjera!"

Pričamo, naravno, o poeziji.

"U tom nužnom i najdivnijem bijegu od stvarnosti, koji se zove poezija, uporedo stasaju ljepota i gorčina." reći će Dragan. "Otrgnuti se životu, kao dragu uspomenu krilom zahvatiti obrise stvarnosti i pretočiti u riječ pa saopštiti svijetu. Poezija je neko naše divno utočište, naš nebeski krov nad glavom i srcem. Možda bi nas jedan trenutak preplavio moćnim bujanjem, možda bi se zagrcnuli i zaronili u tamu, da nije te neobjašnjive vještine odlivanja osjećaja kroz riječ…"

Prijatan majski dan na terasi “Onogošta”. Zajagrilo sunce nad Trebjesom. Pridružuje nam se i književnik Vukman Otašević.

I, kako pisac stvara? "Mene, ushićenog ili zanesenog, najfinije smiri bijela duša papira. Tu sam najiskreniji, najčistiji," dijagnosticira Dragan Radulović. "Ja stvaranje doživljavam kao jedan prelijep umor, jer u nekom momentu osjetiti tako zanosnu i snažnu buru i zadržati je u grudnom košu, bilo bi previše i nemoguće. Zato se okrećem riječi i otvaram sunčane prozore srca…"

Možda je tačno da je čovjek najviše čovjek kada se igra. A dječija poezija, čudesno putovanje u minuli svijet razbijenih prozora, pokradenih jabuka sa oblikom srca i igranja žmurke.

"Sam smijeh djeteta je veličanstvena pjesma," veli Dragan Radulović. "Djeca se smiju kao što cvjetovi plešu u poljani, kao što pljusne proljećnja kiša. Odrasli sve čine sračunato. Oni se smiju s predumišljajem. Najsrećniji sam kada pišem dječju pjesmu, jer mi dozvoljava beskrajnu neozbiljnost, igru i dječačko mudrovanje. Uz to pokušavam sačuvati bisernu čistotu dječje duše. U jednoj pjesmi sam se pobunio što veliki ljudi (mislim samo na odrasle) čine prljave stvari, vode ratove i rekao ako će to da potraje, mi, djeca, nećemo da porastemo za inat!"

Dragan Radulović, kako reče njegov i moj prijatelj Pero Zubac se i svojom maštom i dobrotom i profesijom vrhunskog TV dokumentariste opredijelio za svijet djeteta. Pjesme Dragana Radulovića o svijetu djetinjstva daruju djeci muziku, vedrinu, plemenitost, dobrotu, odbranu od straha. On je tu godinama da “djeci gasi mrak”, uljepšava djetinjstva, proizvodi radost…

A Dragan, neumorni urednik Redakcije programa za djecu i mlade Televizije Crne Gore. Sretali smo se i u Rožajama, dok sam bio član Savjeta Festivala pjesme za djecu “Zlatna pahulja”.

Promovisao je Dragan Radulović 7. februara 1992. moju knjigu “Neki naši dani” u prostorijama Kulturno-umejetničkog društva “Stanko Dragojević“, na Ribnici.

Reći će Dragan na svoj način:

“Vrijeme - sito i rešeto, / glupost baca, mudrost brani, / zabilježi Slobo sve to, / - to su NEKI NAŠI DANI. / Dobro znade što je sveto, / uvijek na ljudskoj strani,/ zabilježi Slobo sve to, / - to su NEKI NAŠI DANI”.

I: 16. septembra 1999. stiže mi divna Draganova knjiga “Djeca imaju pravo”, s posvetom: “I sunčan i tmuran dan, / Neki griju, neki lede, / Al’ moj drugar Slobodan / Stalno ređa - POBJEDE! S ljubavlju Tvoj Dragan Radulović”.

Draganove pjesme su prave i to djeca znaju, recituju ih i pjevaju i neće ih zaboraviti kad odrastu, proročanski je kazao Pero Zubac. Dobra duša u dobra pjesnika. Za dobro djece…

Radujući se igri što se zove život, pjevao je Dragan: “…S ljubavlju u srcu / upali fitilj, / kad promaših pticu / - pogođen je CILJ!”

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")