Klasični zapleti svake drame su: vlast, novac, raskoš, rat, žene, strah, smrt, bijeda i ... kraj. Zar Crna Gora, od vremena kada su na vlast došli DPS i stečajni upravnik države, nije u klasičnom dramatičnom zapletu? Ozbiljna analiza ukazuje da od tada građani Crne Gore biraju između straha od raspleta drame i straha od stečajnog upravnika. A društvima u kojima je strah preovlađujuće stanje duha, potrebniji su ljudi poroka, nego li ljudi sposobnosti i vrlina.
Oni, građanski hrabri, posebno su nepoželjni. Zbog toga je orgijanje kriminalaca po Crnoj Gori i postalo tržišna orijentacija DPS neoliberalnog kapitalizma. Nije mi poznato da li je Đukanović svjestan da je on danas, u Crnoj Gori i šire, malo kome potreban, a mnogo kome je postao teret. Takva ravnoteža straha decenijama Crnu Goru drži u „stabilnom“ stanju.
Svaku dramu prati glamur političke elite. Iza glamura crnogorske političke, nazovi, elite, najčešće se krije klasična zatucanost. Ona plemenska sa nekakvih katuna. Arhaična i surova. Kako drugačije objasniti stav aktuelnog premijera da je u Crnoj Gori čast nužno braniti i običajnim pravom? Znači li to „oko za oko, zub za zub“? Ili možda krvna osveta? Mnogi bi u Crnoj Gori mogli potražiti alibi da posegnu za običajnim pravom. U desetini slučajeva je pala krv, a ne zna se od čije ruke. Ili se možda sve zna! Ili je vlast ta koja decenijama ubija ili je ona ista nesposobna da otkriva - ko to stvarno radi? Šta god da je u pitanju, teret odgovornosti pada na četvrt vijeka apsolutnu i nekontrolisanu DPS vlast.
Ako je, kroz istoriju, neko u Crnoj Gori bio žrtva običajnog prava, onda su to bile žene. I nerijetko su za sve i svašta bile okrivljavane. Čak, ako na porođaju u braku ne ispune nečiju želju. Položaj žena u Crnoj Gori danas (uz neke manjkavosti) može služiti pozitivnim primjerom. Većina žena zaslužuje veliko poštovanje. Čak i divljenje. Ali...? Partijska fenomenologija „braka“ nije crnogorska autentičnost. Od ranije je poznato masovno vjenčanje partijskih kokošaka za samo jednog pijevca. A kada pijevac „odleprša“ drugom jatu ili ode u nepoznatom pravcu, ostavljeno jato partijskih „udovica“ niko više neće. Ostane masovna korota.
Skoro cjelokupnu DPS sačinjavaju Milo i njegovi nadničari. Iako mnogi imaju naučna zvanja doktora i magistara, teško da će izvan DPS preduzeća moći naći zaposlenje. Nakon odlaska iz tog preduzeća neće biti lako stati u red za, na primjer, registrovanje auta ili plaćanje komunalnih računa. Godinama su nazovi DPS eliti građani Crne Gore tako daleko. DPS vlast živi više paralelnih života. Svoj autentični, kojim bi se javno mogli ponositi, uglavnom, nemaju.
Nekim međunarodnim predstavnicima u Crnoj Gori najbliži su baš oni političari koji su građanima tako daleko, iako ti isti predstavnici o njima misle isto što i mi. Zašto? Puštaju ih da otimaju i lažu, jer dobro slušaju. Zašto tako snishodljivo slušaju? Zbog nečistih biografija, oni od njih kupuju političku milost. Gdje su onda politički principi i diplomatska etika? Nagriženi su korupcijom preko lobističkih mreža, a koje su ovdašnji vlastodršci razgranali do neslućenih širina i visina. Na taj način naši vlastodršci postaju i njihova vlast baš koliko su i naša. Razlika je samo u tome što ih mi plaćamo. Građani to dobro vide, pa je u tome jedan od razloga zašto se tako dugo u Crnoj Gori održava antiamerikanizam, antievropejstvo i anti-NATO.
Partijski i onaj lični egoizam su pogibelj svakog naroda, posebno ako su udruženi. Egoizam vladajuće partije i pohlepa svake vrste decenijama djeluje razarajuće na duhovno i kulturološko društveno biće. Iskustva kažu da su, uz čašu dobrog vina, pravim intelektualcima, najinspirativnije teme za razgovor one o kulturnim ili duhovnim vrijednostima. DPS, nazovi, politička elita se samo može pohvaliti da u Crnoj Gori ima fantastičnih vina. Za ono drugo treba imati dara. U toku je posljednji čin crnogorske društvene i političke drame.
Neprekidno treba imati u vidu princip koji je, na predavanju na Sorboni 1922. godine, izgovorio znameniti naučnik Rudolf Arčibald Rajs, a koji je ugrađen u temelje evropskog pravnog sistema. On glasi: „Pred zločinom nema neutralnosti!“. Kako jednovremeno provesti dekontaminaciju postojećeg i građenje novog demokratskog, pravno uređenog i socijalno pravednog društva, te društva jednakih šansi? Nije lako, ali je moguće. Prva obaveza je definisati državno-politički cilj.
On se skoro sam nametnuo i glasi: „Smijeniti DPS vlast, a da pri tome ne potekne niti jedna suza, a kamoli kap nečije krvi.“ Da li je ovo moguće, ako je izvjesno da DPS, bez upotrebe sile, neće pristati na mirnu predaju vlasti i kada u nekim opozicionim redovima ima pojedinaca željnih osvete? Moguće je. Pravilno definisanje cilja sada je najvažniji zadatak. Ovako definisan, zasigurno je neupitan za državu Crnu Goru i za većinu njenih građana. Posebno je sudbonosan za partijski opijene članove DPS. Još uvijek se nadam da među njima i njihovim simpatizerima ima dovoljan broj onih koji, u ovako postavljenom državno-političkom cilju, mogu imati spasonosnu šansu. Da sačuvaju obraz! I mnogo šta drugo!
Srbi i Srbija nisu dobar primjer u prihvatanju savjeta dobronamjernih, a umnih. Bez Arčibalda Rajsa svijet nikada ne bi saznao potpunu istinu o Velikom ratu. Sve što je znao i mogao učiniti za Srbiju, učinio je. Testamentom je zavještao da mu, poslije smrti, tijelo zauvijek počiva u Beogradu, a srce na Kajmakčalanu. Može se to i zaboraviti, ali zato je njegova knjiga „Čujte, Srbi!“ manifest trajne vrijednosti. Koji opominje.
Nije mali broj dobronamjernih savjeta i upozorenja Demokratskoj partiji socijalista Crne Gore. Ili će ih ona konačno prihvatiti ili će se trajno kajati!
Bonus video:
