Na prvi pogled, bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni sekretar Henry Kissinger i novoizabrani predsjednik Donald Trump nemaju ništa zajedničko. S jedne strane stoji iskusni, sofisticirani starješina američke diplomatije; s druge se nadvija sirovi prototip tviteraša koji reve.
Međutim, u nedavnom intervjuu za CBS-ov Face the Nation, Kissinger je zasuo Trumpa pohvalama, nazvavši ga "fenomenom". To je zanimljiv izbor riječi - "fenomenima" se obično nazivaju geniji, umjetnici, atletičari svjetskog glasa ili rok zvijezde.
Prije 60 godina mladi Kissinger želio je pokazati SAD-u kompleksnu historiju Evorpe i arhaični stil diplomatije. Želio je da američke vođe nalikuju sofisticiranim ljudima poput Klemensa von Metternicha i Otta von Bismarcka. Ali, kao što je nobelovac Bob Dylan napisao, "vremena se mijenjaju" i danas Kissinger svijetu želi objasniti Trumpov jedinstveno "američki stil" - obrat koji možda ukazuje na razočarenje zbog propasti njegovog prvobitnog pokušaja.
Kissingerova poruka sofisticiranim evropskim i azijskim kolegama naizgled je - "ne paničite". Trump možda izgleda i zvuči čudno, mogao bi reći Kissinger, ali on je stopostotni Amerikanac, a današnja Amerika mora preispitati svoje odnose sa svijetom. Po ovoj logici, Trumpov neobičan pristup mogao bi biti baš ono što je potrebno Americi, a i svijetu.
Savezništvo Kissingera i Trumpa svakako se čini neprirodnim, ali vrijedi podsjetiti da njihova povezanost nije novost. Tokom republikanskih predizbora Kissinger se odbio pridružiti grupi republikanskih eksperata za vanjsku politiku, potpisnika otvorenog pisma kojim su osudili Trumpa kao opasnog amatera i uzurpatora.
Tokom kampanje mnogi su se zapitali: "Kako glasači mogu tako nepredvidljivoj i neiskusnoj osobi dati šifre za nuklearno oružje?" Kissingerova šutnja u vezi s ovim odjeknula je, pogotovo zbog činjenice da je on inspirirao kultnu filmsku političku satiru Stanleya Kubricka, Dr Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu.
Jedno objašnjenje za neprirodni savez ove dvojice jeste da imaju kompatibilne stavove o ruskom predsjedniku Putinu, iako se njihovi širi pogledi na vanjsku politiku razilaze. Dok Trump cijeni Putinov mišićavi nacionalizam i autoritarnu odlučnost, Kissinger odavno vjeruje da za Rusiju nema bolje alternative.
Mimo ovoga postoji jednostavnije objašnjenje. Trump koristi Kissingerovu sujetu, što se vidjelo i kada je tražio njegov savjet na početku kampanje. Budimo sigurni, Kissinger je možda pronicljiviji nego njegovi savremenici kada tvrdi da Trump nudi više od očiglednog. Ali, također je vrlo moguće da 93-godišnjem Kissingeru laskanje jednostavno godi više nego ikad. Tražeći njegov savjet, Trump pokazuje Kissingeru da ga smatra čovjekom sadašnjosti, a ne prošlosti. A Kissinger se, sa svoje strane, možda nada budućoj ulozi u novoj administraciji, "specijalnog komesara" odgovornog za ponovno uspostavljanje odnosa s Rusijom, ili čak Kinom. Naravno, ovo je brak iz interesa. Trumpu očajnički treba da uzdigne svoj autoritet, a Kissinger ga ima na izvoz. Ohrabrujuća vanjskopolitička floskula za novoizabranog predsjednika mogla bi biti "Ne brinite, Kissinger stoji iza mene."
Ali, savez s Trumpom bio bi riskantan za Kissingera, čija bi odbrana novoizabranog predsjednika mogla ukaljati njegov imidž u SAD-u i svijetu. Gotovo pola vijeka kasnije mnogi nisu zaboravili na to da je Kissinger bio odgovoran za mračne epizode poput "tajnog" bombardiranja Kambodže 1969-70, koje je bilo uvod za genocidnu vladavinu Crvenih Kmera u toj državi, te svrgavanja demokratski izabrane vlade Salvadora Allendea u Čileu 1970-ih. Moguće je da se ponovo bude Kissingerove reakcionarne tendencije. Na stranu ideologija - znamo da Kissingera moć fascinira, ako ne i opsjeda. Možda nije u stanju odoljeti izazovu da joj bude blizu i da ima trajni utjecaj uporediv s utjecajem kraljice Elizabeth II. Ali, Kissinger bi se trebao sjetiti šta je privatni tutor naučio mladu kraljicu o britanskoj politici: premijer mora biti "efikasan", a vladar "dostojanstven". Je li dostojanstveno umirivati svijet u vezi s Trumpovom sposobnošću da vodi najmoćniju zemlju u svijetu u vrijeme dalekosežnih promjena?
Historičari koji proučavaju 21. stoljeće možda će jednog dana zaključiti da se "američko stoljeće" završilo, a da je "azijsko stoljeće" počelo 8. novembra 2016, kad je Trump pobijedio na izborima. Ako je tako, prigodno je da čovjek koji je pomogao da se Kina otvori prema svijetu početkom 1970-ih udruži snage s predsjednikom koji će nesvjesno predati štafetu historije Kinezima.
(Al Jazeera)
Bonus video:
