Ili: Od “nedemokratskog” Titolenda do “demokratskog” Milolenda
Ovu sam anegdotu čuo kao klinac i prenosim je onako kako sam je upamtio. Bez namjere da provjeravam da li je u pitanju urbana legenda.
Tamo negdje potkraj 70-ih stigla je depeša u Ulcinj da će drug Tito navratiti u hotel Galeb na ručak. Uslijedilo je opsadno stanje - temeljno glancanje hotela i ekspresna nabavka hrane i pića, prije svega ptičijeg mlijeka, kavijara, jastoga u karamel sosu i papaje ispod sača. Za tili čas se samoupravni hotel Galebtransformisao u zapadnjački magacin egzotičnih „ića i pića“ te je sve uskoro bilo spremno za istorijsko objedovanje druga Tita i drugarice mu Jovanke. Osoblje je za svaki slučaj nepomično stajalo ispred glavnog ulaza i u zen maniru uvježbavalo doček najvećeg sina naših naroda i narodnosti dok su im bijele i uštirkane uniforme mirisale na Faks. Vjetar je lahorao kroz borove, a sunce je isporučivalo redovne obroke svijetlosti i toplote. Sve je, dakle, u Titolendu funkcionisalo kao sat. Razumije se i priroda. Čak je i skela podno Starog grada detaljno izribana pošto je Tito trebalo da uplovi Galebom a nije se smjelo rizikovati s mogućnošću da isprlja bijele espadrile na ulcinjskome plavom žalu. No, Tito toga puta nije doplovio u Ulcinj pa je osoblje hotela, zajedno sa istaknutim društveno-političkim radnicima i viđenijim radnim ljudima i građanima, moralo izjesti sve one đakonije pribavljene za Maršala i njegovu suprugu. Što bi rekao Fredi Merkjuri: “Show must go on”. Ili u ovom slučaju - što se moralo učiniti, to nije bilo teško obaviti.
Ulcinjani su inače oduvijek imali podsebnu naklonost prema drugu Starom. Glavna ulica, naziv osnovne škole, portret veličine dva fudbalska stadiona na Možuri te metalni natpis kod benzinske pumpe Tito to smo mi, insignije su kojima se ne mogu podičiti ni Kumrovec ni Jajce. Premda, ovakih znamenja i ne bi moglo biti bez nesebične i prekomjerene ljubavi. Posebno su drugovi Albanci voljeli druga Starog. Mada ni drugovi Crnogorci nijesu zaostajali. Uzgred, upravo je tih godina Socijalistička Republika Crna Gora prednjačila po broju odlikovanih lica u odnosu na ukupan broj stanovnika. Tako kaže zvanična statistika iz druge polovine 70-ih. Ona nezvanična, koja dopire iz dubina sjećanja mnogih generacija Titovih pionira, tvrdi da se u Titolendu baš lijepo živjelo. A posebno se lijepo živjelo u Ulcinju - najjujžnijem gradu pomenutog „lenda“. Naročito tokom zlatnih 80-ih.
Njemački penzioneri počeli bi pristizati već od polovine aprila da bi nakon toga sezona udarnički vijugala sve tamo do kraja oktobra. Tih šest mjeseci poslužili bi radnim ljudima i građanima Ulcinja da se samoprijegorno uhvate ukoštac s turizmom, e da bi nakon toga pola godine uživali na lovorikama dojče maraka. Zasluženo. Sjećam se njemačkih penzionera kako s proljeća u kratkim kaki pantalonama, bijelim dokoljenicama i kožnim sandalama prelaze preko Meteriza u savršenom redu i tišini. Mahali bismo im i smiješili im se (djeca ko djeca), a oni bi nam zauzvrat srdačno djelili žvakaće gume - takođe kaki boje. Kasnije bi nas komšija Stevo očinski upozoravao da ne žvaćemo “ta govna” jer je bio ubijeđen da su žvake otrovane. Nije ni čudo što sam baš u to vrijeme, vjerovatno pod Stevovim paranoidnim uticajem, daleko analitičnije počeo razmišljati o njemačkim turistima. Koliko su godina imali u vrijeme Trećeg rajha? Da li su “turistički” boravili na Kozari i Sutjesci? I da li su pripadali grupi rijetkih srećnika koji su pretekli kuršume iz Prletovih i Tihijevih šmajsera?
Pa ipak, činjenica da i poslije Tita postoji Tito koji bdije nad nama i čuva nas od raznoraznih spoljašnjih neprijatelja, utjerivala nam je spokojstvo u kosti. (O unutrašnjim neprijateljima, tih 80-ih godina, niko ozbiljno nije ni razmišljao). A onda je otpočelo rastakanje Titolenda i bespoštedno takmičenje u disciplini skidanja Titovih slika za zidova državnih ustanova. U tome su po pravilu prednjačili (i Ginisove rekorde namicali), upravo oni koji su se ponajviše u Tita kleli pjevajući mu iz sveg glasa: „Druže Tito, ljubičice bijela - tebe voli omladina cijela!“
I kao što to obično biva sa državama koje nijesu po volji novim vremenskim duhovima i svjetskim konstelacijama, Titolend je pukao poput tikve i raspolutio se na dvije autoritarne kriške - Slobolend u Srbiji i Milolend u Crnoj Gori. S tim što će se Slobolend, nakon nekoliko međufaza, transformisati u Vučićlend za razliku od Milolenda koji će ostati Milolend. Uporedo sa ovim procesima i Titov lik će neumitno blijedeti - naročito pred naletom prve generacije vjernih imitatora, ali i socioekonomske tranzicije iz samoupravnog socijalizma u beznađe kvazikapitalizma. Upravo će pomenuta tranzicija iznjedriti društva s mnogim osobenostima Divljeg zapada, te će u njima po svim uzusima vesterna postati pretijesno za dva simbola autoritarne vlasti. Jedan je, dakle, morao napustiti saloon, to jest grad.
Ulcinjski kult Titove ličnosti počeo je jenjavati kada su nacionalistički sentimenti preuzeli koncept bratstva i jedinstva. Jedino su još natpis kraj benzinske pumpe Tito to smo mi, i naziv jedne ulcinjske škole, preostali od sjećanja na doživotnog predsjednika Jugoslavije. Doduše prvo je (odmaknimo se za tren od Ulcinja) glavni grad Crne Gore precrtao “Titograd” iz svoje lične karte. Bilo je to početkom 90-ih na svježe iskopanim temeljima budućeg Milolenda, e da bi se potom stvari zakotrljale i na lokalu. Najprije su početkom dvijehiljaditih makija i požar progutali Titov portret na Možuri poviše Ulcinja, a zatim je i Skenderbeg Kastrioti Đerđ zamjenio Maršala Tita u nazivu glavne ulcinjske štrafte.
Pa ipak, koliko god da su Ulcinjani zanemarili druga Starog, toliko su se Podgoričani okrenuli obnavljanju njegovog kulta. Tako je potkraj 2018. u glavnom gradu Crne Gore postavljena maršalova bista koju je sedamdeset godina ranije izvajao Antun Augustinčić. Održan je i prigodan govor o antifašizmu, ali će tek vrijeme pokazati da li će naredni potez gradskih otaca Podgorice biti vraćanje naziva grada s Titovim prefiksom. Uostalom, svakakva čuda su moguća u Milolendu. Ili pak nisu? Naime, jedno je postaviti bistu unutar zelene površine glavnog grada, a nešto sasvim drugo teleportovati životni standard dostojan čovjeka iz samoupravne Jugoslavije u burazerskopreduzetničku Crnu Goru. Zapravo, baš bi pomenuto “teleportovanje” predstavljalo svojevrsno čudo budući da je život običnih ljudi i građana u Titolendu predstavljao izuzetno predvidljiv i stabilan “entitet”. Pritom je bio i obilježen materijalnim blagostanjem i sigurnošću radnog mjesta što je radnom čovjeku i građaninu, uz nesporan kvalitet međuljudskih odnosa, omogućavalo bezbrižno planiranje raznovrsnih životnih aktivnosti. Živjelo se po moralnim principima oko kojih je bio postignut širok društveni konsenzus, što opet ne znači da i u to vrijeme nije bilo protivnika Titolenda i nezadovoljnika svake vrste. Mada ih je bilo daleko manje nego što danas ima zadovoljnih žitelja Milolenda.
S druge strane, u Titolendu nije bilo demokratije - barem ne na papiru. “Bilo bi to”, govorio je drug Stari, “kao kada biste novom automobilu ugradili konjsku zapregu”. Ali je i takav jednopartijski sistem djelovao demokratičnije od ovog koji decenijama vlada u Milolendu. Riječ je o sistemu u kojem navodno postoji demokratija (doduše na papiru), ali u kojem višepartizam djeluje kao da vlada samo jedna partija. No, to je vjerovatno fatamorgana. Kao uostalom i utisak da veći dio žitelja Milolenda, za razliku od manjine žitelja Titolenda, životari umjesto da živi. Premda su za to što životare u oskudici, svezani kreditnim lancima, razdirani neizvjesnošću sutrašnjice, okruženi lošim međuljudskim odnosima zasnovanim na nepoštovanju osnovnih moralnih principima, ponajprije krivi sami Milolenđani. Prije svega oni koji se s ravnodušnušću odnose prema činjenici da upravo manjine - kako one unutar vlasti, tako i one unutar dobrog dijela opozicije, vrlo lijepo žive na grbači lakovjernih, egzistencijalno ugroženih i preplašenih građana.
Naravno, i u Titolendu je postojala manjina, oligarhija, serkl, partijska vrhuška, koterija, nomenklatura,…, koja je živjela bolje od ostatka društva. No, ta je manjina živjela samo MALO bolje negoli ostatak radnih ljudi i građana. Štaviše, taj “ostatak” društva uopšte nije životario već je dostojanstveno egzistirao. O tome treba kontemplirati u podnožju Titove podgoričke biste. Dakle, ne samo o borbi protiv fašizma, već i o slobodi naroda! Ali i o izvornoj slobodi koju nam danas lažno predstavljaju kao “slobodu” tržišta i bezgraničnog investiranja. Uostalom, vidjeli smo kako ta “sloboda” izgleda na djelu - kada je prekrasni, ulcinjski hotel Galeb gurnut u stječaj, prodat, srušen te na koncu pretvoren u neasfaltirani parking. Naočigled ravnodušnih i nemoćnih građana - statista koji će radije posumjati u priču o Titu s početka ovog teksta, nego u dobre namjere sopstvene posttitovske nemoći.
Druže Tito, jesmo li to zaista mi?
Bonus video:
