Moje pleme i moj rod niko dirati ne smije (a boga mi ni obilaziti zavičaj)?! Mladi će sigurno prepoznati stihove regionalno popularnog benda Dubioza kolektiv. Zapravo, ovako parafrazirano zvuči saopštenje premijera Markovića na „napade“, na njegov rod i saplemenike.
Za razliku od bivšeg premijera, gdje se „nenapadanje“ njegovog roda, plemena, kumova i prijatelja podrazumijevalo, jer kako je naš narod davno konstatovao, u strahu su velike oči, sadašnji premijer nije blagoslovljen strahopoštovanjem koje je krasilo njegovog predhodnika?! On jadan šta će, kud će, morade ovako inflagrante da zaprijeti u prepoznatljivom crnogorskom maniru - Znaš li ti ko sam ja (mi), kukala ti majka?!
Šalu na stranu, budimo sasvim iskreni pa se zapitajmo da li je njegovo saopštenje u skladu sa društvenim normama koje u nas vladaju ili je pak pretjerao, da li je nekoga iznenadio način na koji je reagovao. Ovo bi se moralo promatrati iz najmanje dva aspekta. Prvi aspekt je ličnost samog premijera, a drugi aspekt je okolina koja ga je iznjedrila.
U državi u kojoj se svaki treći stanovnik (bez obzira na pol, uzrast, nivo obrazovanja) izjasnio da je nasilje OPRAVDANO ukoliko je izazvano, u praksi to izgleda ovako. Došli ste nam na vrata, dakle provocirate, zato mi imamo legitimno (po njima) a običajno (po nama) pravo da vas otjeramo uz najprizemnije psovke i prijetnje. To nadalje znači da društvene norme nisu prekršene. Ovako ponašanje je opravdano, makar iz percepcije svakog trećeg, gore pomenutog stanovnika Crne Gore. Ostali će razumjeti ovaj potez uzimajući u obzir ličnost samog premijera. Kao dugogodišnji direktor ANB-a, premijer se može pohvaliti vojničkom (policijskom) disciplinom, sklonošću da poštuje nadređene, dok od podređenih očekuje poslušničko držanje.
Kad ga je Donald Tramp, onamad „razgrnuo“ grčko-rimskim stilom, on se samo nasmijao i sklonio sa puta, jer SILA je to, a premijer vječne naše zna svoje mjesto u tom društvancu. S druge strane, na domaćem terenu on je izazvan da pokaže ko je sad gazda, da represivnim metodama kao dobar policajac, pokaže drugima gdje im je mjesto.
Ako već doslovce prepisujemo zakone iz domovine naših kurikuluma, „grabeći“ velikim koracima ka EU, onda bi bilo dobro, ili makar poželjno da „prepišemo“ i način ophođenja državnika spram „običnog“ puka, medija i političkih konkurenata. Da bar odglumimo kulturu dijaloga i javnog ponašnja. Ono ne može da šteti, a može da koristi. Pokušajte - ne boli.
Autorka je profesorica sociologije i članica Predsjedništva Građanskog pokreta URA
Bonus video:
