Kao da su rat za mir proveli u Kinšasi - Vijesti.me
TV I DRUGE IGRE

Kao da su rat za mir proveli u Kinšasi

Umjesto da bar dio istine o devedesetim podijeli sa maturantima, Zavod za udžbenike preko medija šalje uputstvo za korišćenje nove Istorije: Kod analize izvora, od učenika se traži da primijeni kritički pristup!... Od učenika? A ja tri škole završih misleći da se to traži od autora udžbenika! I nastavnika, makar dok direktor ne čuje njihove kritičke misli...

Nema tog tumača istorije i analitičara izvora koji iz ovog udžbenika može utvrditi na kojim je pozicijama bila Crna Gora
Nema tog tumača istorije i analitičara izvora koji iz ovog udžbenika može utvrditi na kojim je pozicijama bila Crna Gora (Foto: Tina Popović)

Sjećate li se filma Živka Nikolića “U ime naroda”... Kad junaka oko kojega se vrti cijela priča niđe nema četiri godine. Niti ko smije da pita, niti on po povratku o tome progovara...

E, taj film pripreman je pod radnim naslovom “Povratak iz Kinšase”. Pošto ime Golog otoka nije bilo bezbjedno javno izgovarati ne samo u doba na koje se radnja odnosi, nego ni u vrijeme kad je sniman, scenario je predviđao da povratnik sa zloglasnog ostrva samo jednom, i to na kraju, kaže kako se vratio iz - Kinšase...

***

Na ovu davnašnju priču podsjetio me je ovih dana novi udžbenik Istorije za maturante gimnazije. Kao da su trojica autora, ne u filmu nego iz prave, tokom raspada SFRJ i rata za mir živjela u - Kinšasi.

Listam dva-tri puta te stranice, zovem koleginicu da i ona provjeri, ali nema ni slova o onome što smo svojim očima gledale.

Nema tog tumača istorije i analitičara izvora koji iz ovog udžbenika može utvrditi na kojim je pozicijama bila Crna Gora. I ono malo podataka o događajima iz tog doba odnosi se na druge republike...

Poslije Titove smrti bila je neka kriza. Ekonomski i politički problemi postajali su sve izraženiji. Rasli su samo spoljni dug i nezaposlenost...

Onda su Slovenci nešto tražili, Hrvati se složili, Srbi nijesu i - sve je pošlo po zlu.

***
Pominje se i Ante Marković koji je kao nešto radio, ali da nijesam živi svjedok ne bih znala što. Niti bih razumjela je li to bilo dobro ili loše po SFRJ.

Nije pomenut ni doček na Virpazaru. Kad je vlast poslala nekoliko honorarnih patriota da mu, u ime naroda, zaprijete izbacivanjem s noge na nogu jer “ustaše nijesu dobrodošle u Crnu Goru”...

Zvanični stav vlasti da je Ante Marković ustaša povrđen je i tokom njegovog gostovanja u glavnom gradu. Pobjedi je iz vrha naređeno da obavezno naglasi sve nacionalističke ispade sa skupa u prepunom Sportskom centru...

Kako se ništa slično nije dogodilo, pred ponoć je stigla nova direktiva: da se u izvještaj ubaci kako su ovacije premijeru bile praćene pokličima “Srbe na vrbe”. Sjutradan je to demantovala čak i revnosna Služba, ali vijest je već obišla cijelu SFRJ...

***

Dobro, možda ovakvi detalji nijesu za udžbenik, problem je što nema ni drugih iz kojih bi se mogla sagledati uloga Crne Gore u raspadu te države. Recimo, da prvi metak u Titovu Jugoslaviju nije ispaljen u Sloveniji, nego posred Titograda, na današnjem Trgu nezavisnosti. Ne zbog nezavisnosti Crne Gore, nego zbog njenog - nestanka...

Tog 20. avgusta 1988. Crnogorci su masovno i javno obećali Srbima sa Kosova oružanu podršku u protjerivanju Albanaca. Istina, ne bi baš svi dobili tu “privilegiju”, više od 20.000 grla vrištalo je “Ubićemo Vlasija”.

Ono što su tada htjeli da urade Kaćuši Jašari ne mogu da pomenem od sramote ni poslije tri decenije...

***

A čega uopšte ima u tom udžbeniku? Pa, da je na Dubrovnik nasrnula JNA. Ni slova o tome da više nije bila jugoslovenska jer su se u njoj Slovenci, Hrvati, Muslimani, Albanci i Makedonci samo svijećom mogli naći.

Vojsku, ako se to tako više uopšte moglo zvati, koja je jurišala na Dubrovnik činili su uglavnom rezervisti crnogorskog imena i srpskog prezimena...

Državni vrh, pri punoj svijesti ali ne i pri zdravoj pameti, poslao je 30.000 loše obučenih ali mržnjom temeljno zadojenih, da ubijaju i pljačkaju prvo po Hrvatskoj, a onda i po Bosni i Hercegovini. I to je sakriveno od maturanata, iako su im na internetu dostupne mnogo gore verzije sramotnog pohoda.
Ne može vlast okriviti samu sebe za zločine koje je počinila prije 27/8 godina? A može predsjednik velike Njemačke, ni kriv ni dužan, da pred stotinama miliona preuzme odgovornost za ono što je njegova domovina uradila prije 80 godina.

Učinio bi to i ovaj naš, da mu je imalo stalo do budućnosti Crne Gore i svih u njoj. Zna on da laži o jednom ratu vode ka narednom, ali što da se opterećuje kad se to neće dogoditi za njegova mandata...

***

Stvarno, ovakav doprinos državnom projektu kolektivne aMNEzije odavno nije viđen. Prećutati zločine u Crnoj Gori nije manji zločin nego počiniti ih ponovo. Naročito one nad Bošnjacima.

Nije tu od pomoći usmjeravanje krivice ka Slobodanu Miloševiću, ima je on dovoljno i bez ove crnogorske.

Nije njegova nego naša Udba poslala “službenike” da snimaju film o akciji “Lim”, podmeću oružje i zvjerski zlostavljaju lidere SDA.

Nije komanda o deportaciji izbjeglih Muslimana poslata u Herceg Novi iz Beograda, nego iz Podgorice.

Nije optužnica za Kaluđerski Laz pala po komandi sa Dedinja, nego zato što su po naredbi sa Gorice u optužnicu uvedeni uvozni leševi...

Nije Bukovica etnički očišćena u prisustvu srpske policije, nego uz aktivno učešće ove naše...

Džaba ćute autori udžbenika, ti zločini odjekuju Crnom Gorom i neće tu jeku utišati cenzurisanje istine u knjigama, niti zabranjivanje pozorišnih predstava...

***

Nije crnogorska vlast mogla da utiče na politiku Slobodana Miloševića, kreče trojica istoričara ono što smo svi gledali...
Na što da utiču kad je naša vlast bila ista kao njegova, ni djeca više ne vjeruju u bajke o nevoljnom saučesništvu, citiram:

“Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku. Ponosan sam što mogu da budem s njim rame uz rame”...

Ne, nijesu ovo riječi Dobrice Ćosića ili Zorana Lilića, Radovana Karadžića ili Ratka Mladića. Izgovorio ih je Milo Đukanović...

***

A sad ih peglaju istoričari, kao nije vlast mogla da se suprotstavi Miloševiću u Hrvatskoj i BiH? Pa mu je zbog toga slala gorivo za Srebrenicu...

Mogla je, naravno, ali nije htjela. Zašto i bi kad su bili saveznici. Dobrovoljni i ravnopravni, sami su to tvrdili.

Kako ne bi mogla kad je sva snaga crnogorske države bila u njenim rukama, plus pola one savezne? A mogao je mali LSCG sa desetak procenata podrške i još manji Monitor sa taman toliko novinara...

Da su mislili kako mu se treba suprotstaviti ne bi s njim kretali u rušenje SFRJ. Niti bi ga kasnije skoro punih deset godina selili sa funkije na funkciju...

***

Kakva je tek priča o referendumu iz ‘92! Opisan je kao da je bio potpuno normalan, izašlo toliko birača, “za” je glasalo toliko...

Ni riječi o tome da je to bilo brdsko-brzinsko ućerivanje Crne Gore u tzv. SRJ, kako bi se obrisali tragovi krvi koji vode do kreatora zločina. Bojkotovala ga je čak i najsrpskija od svih, Narodna stranka. Koja jeste željela zajedničku državu, ali “sa Srbijom vazda, pod Srbijom nikad”...

A tek kakvo je bilo glasanje, jedan za desetoro uz dijeljenje listića po ulicama...

Svijet je obišla slika onog “stojadina” na čijoj su se šoferšajbni građani izjašnjavali “da li žele da Crna Gora ostane u zajednici sa Srbijom i ostalima koji to budu željeli”...

Nije želio niko osim Srbije, odavno ne želi ni ona. Ali, ta priča nema veze sa onim što piše u našim udžbenicima. Nego sa onim što našoj vlasti piše na čelu evo 30 godina...

P.S. Umjesto da bar dio istine o devedesetim podijeli sa maturantima, Zavod za udžbenike preko medija šalje uputstvo za korišćenje nove Istorije: Kod analize izvora, od učenika se traži da primijeni kritički pristup!... Od učenika? A ja tri škole završih misleći da se to traži od autora udžbenika! I nastavnika, makar dok direktor ne čuje njihove kritičke misli...


Najčitanije iz sekcije Kolumne