Kašnjenje - Vijesti.me
Više od riječi

Kašnjenje

Sa vozovima i avionima je lako, tu je riječ o satima... Ali kome da se obratite kada vaš “voz” (prepun putnika koji čak i ne primjećuju kašnjenje), kasni dvadeset i kusur godina?

voz, Željeznica
voz, Željeznica (Foto: Dragana Šćepanović)

Voz iz Beograda do Bara putovao je dan i po. Ponekad se dimenzije društvenog, civilizacijskog kašnjenja najbolje sagledavaju na ovakvim primjerima, detaljima iz tzv. svakodnevice. Neko je ovih dana podsjetio - poslovni voz iz vremena mog studiranja (druga polovina osamdesetih) prelazio je relaciju od Podgorice (tada Titograda) do Beograda za šest i po sati.

Ako je bilo kašnjenja, a bilo ga je, to je podrazumijevalo, u najgorem slučaju nekoliko sati. I to je izazivalo gnjev putnika, i, naravno, toga se dobro sjećam, uvijek bi neko u kupeu potegnuo – Japan. “Znate, u Japanu, kada voz kasni preko deset minuta ministar saobraćaja podnosi ostavku!” Ne znam da li je odista bilo tako sa japanskim ministrima – ali, Japan je, očito (možda zato što je bio dovoljno daleko?) služio kao neka vrsta civilizacijske paradigme preciznosti i reda.

Sudeći po novinskim izvještajima, putnicima je, prilikom rekordnog kašnjenja, bilo jezivo. Ljudi pogubljeni, u mraku, bez hrane i čak bez informacije o čemu se radi. Ona najgora varijanta – kad se stalno nadate da će voz krenuti za desetak minuta... I tako – desetak sati.

U vozu je bilo i djece, a samo zamislite kako su se osjećala majke kojima je, naravno, ponestalo hrane, jer, niko normalan nije očekivao dvodnevno putovanje. Sjetio sam se jedne jezive scene iz filma “Ptičice i ptičurine” (Uccellacci e uccellini, 1966, Pjer Paolo Pazolini), u kojoj majka gladnom i rasplakanom djetetu dovikuje da spava jer je još noć, a onda objašnjava posjetiocu koji se zatekao u kući - “Već tri dana mu govorim da je noć, nemam što da mu dam da jede...”

Sa kašnjenjem stvar je jednostavna – kada vam se to desi imate osjećaj da vam je neko oteo vrijeme bez ikakvog vama prihvatljivog razloga. Sa otimanjem vremena stvar nije baš jednostavna – nema te ćuprije gdje će vam neko vratiti ono oduzeto na mostu.

Pored zlosrećnog voza i njegovih još zlosrećnijih putnika, imamo i drugih simptoma opasnog kašnjenja. Jedan od najzanimljivijih (simptoma) ukazao se prilikom polemike oko kršenja zakona brojnih tv stanica. Čelnik agencije zadužene za to objašnjava – ako bismo primijenili zakon, ostalo bi tek par tv stanica. Da vidimo – dakle, samo par tv stanica poštuje zakon. A ostali, budući da su u nepoštovanju zakona brojni i uporni, dobijaju – oprost. Ovo je zaista govorljiva izjava. Zakon zapravo služi kao ukras. Tako crnogorski, zar ne?

Simptom opasnog kašnjenja je i koncept u kojem se favorizuje dvorska kultura naušrtb kritičke. Ne samo kašnjenje – to je juriš unazad. U normalnoj državi ministarstvo kulture koje nije u zakonskom roku napravilo tako elementarnu stvar kao što je spisak spomenika pod državnom zaštitom, ne bi imalo priliku da razmišlja o (stupidnim) opravdanjima. Odmah se, čak iako nije japanski ministar u pitanju, razgovara o ostavci. Što ostavka prije dođe, kašnjenje će biti manje.

Ovih dana, kao žestoka satira zvuči podsjećanje na jubilej proglašenja Crne Gore ekološkom državom. Osvrnite se (u gnjevu, kako bi rekao Ozborn): deponije, epidemije, odnos prema prostoru i prirodnim resursima na nivou rane faze kolonijalizma ili dikensovske faze kapitalizma. Uz agoniju Beransela i vlast koja nasrće na slobodne ljude koji se u svojoj, ekološkoj, državi brane od smeća, priča o “ekološkoj državi” je više od ironije. Drskost. I fantazija.

Bojim se da će i ona, crnogorskim medijima tako draga floskula o “liderstvu u regionu” proći slično kao “ekološka država”. Čim se u okolnim državama stvari pomjere sa mrtve tačke, bojim se da ćemo imati pravu sliku. Uostalom, nije ni sasvim logično da lider na evropskom putu bude država sa toliko kriminala, korupcije, bahatosti i cinizma vlasti... Kao i odsustva volje da se nešto zaista promijeni. Kašnjenje na “evropskom putu” opasnije je od bilo kojeg drugog kašnjenja.

Neki dan u istom broju novina mogli ste pročitati dvije do juče nezamislive informacije – da je Srbija angažovala Stros Kana, a da Evropa Hrvatskoj prijeti sankcijama... Ako ne vučete prave poteze, očas se nađete u “izgubljenoj” poziciji. Siguran sam da oni koji vode Crnu Goru danas čak nisu ni svjesni ovoga problema. Niti ih to zanima. Na koncu, malo je vjerovatno da sa svojih getsbijevskih zabava, oni mogu vidjeti što se dešava u jednom tunelu...

Sva ova kašnjenja rezultiraju nužnim društvenim zaostajanjem. Iako svi dobro znaju ko je mašinovođa, ko su kondukteri, ko su kontrolori, nikako da budu kažnjeni. Da budu, konačno, otpušteni.

Jer, sa vozovima i avionima je lako, tu je riječ o satima... Ali kome da se obratite kada vaš “voz” (prepun putnika koji čak i ne primjećuju kašnjenje), kasni dvadeset i kusur godina?


Najčitanije iz sekcije Kolumne