EVROPSKI POSMATRAČ

Kina i američki san

Sudbina Romnijeve kandidature sadrži jednu univerzalnu poriku za sve demokratske režime: ništa se ne može dobiti zalaganjem za ekstreme ili time što ćete postati njihov zarobljenik. Čovjek, tako, zapravo rizikuje da izgubi ne samo dušu, već i izbore
1 komentar(a)
Ažurirano: 22.11.2012. 11:01h

Kinu možda samo nekoliko godina dijeli od toga da postane vodeća svjetska ekonomska sila, a centralna strateška pozicija Amerike možda slabi (danas niko ne govori o SAD kao o svjetskoj “hipersili”). Međutim, Amerika i dalje čini da ljudi sanjaju, a njen emocionalni uticaj na svijet i dalje je jedinstven.

U tom smislu, nedavno su se desile dvije pobjede: ne samo ona Baraka Obame nad republikanskim rivalom Mitom Romnijem, nego i pobjeda američkog demokratskog sistema nad kineskim jednopartijskim autoritarizmom. Sa nekoliko rečenica u svom pobjedničkom govoru, Obama je slavio “misteriju demokratije” na vrlo konkretan, ali isto tako gotovo religiozan način.

Obama je našao prave riječi kojima će odati počast velikom broju anonimnih građana koji su išli od vrata do vrata da ubjeđuju svoje zemljake da glasaju za svog favorita. On je opisivao demokratiju u njenom najboljem obliku, najčasnije, kakva bi trebalo da bude, ali nije uvijek: slobodno mobilisani muškarci i žene, koji su sposobni i voljni da mijenjaju pravac svoje sudbine.

U tom trenutku, mada kratkom, meka moć Amerike je potukla onu Kine, koja je manje od dan nakon toga, na najtajanstveniji mogući način – otvorila 18. Kongres Komunističke partije. Milioni ljudi širom svijeta bi prije iskusili izbornu noć poput američke nego postali dio dugoročnih planova Kine.

Amerika, naravno, nije više ono što je bila. Previše je zadužena da bi predstavljala najveći garant strateške i ekonomske politike za svoje saveznike, kao što je bila u prošlosti. Međutim, ako je zaštitnička moć Amerike opala, njena moć da inspiriše je i dalje jedinstvena i još je u stanju da od nje izvuče korist na najspektakularniji način.

Obamina pobjeda nije bila samo pobjeda demokratije, već i određena vizija i poruka Americi. Držeći otvorenim stav o imigraciji, održavajući uljudnu komunikaciju sa svima koji žele da slobodno ispoljavaju svoje različitosti i odnoseći se prema ženama na moderan i dostojanstven način, Obama je uspio da mobiliše snagu američke izuzetnosti, koja počiva na jednoj ključnoj riječi: raznolikost.

Namjerno ignorišući raznolikost i usvajajući nostalgiju za davnom prošlošću, Republikanska partija – zavedena od strane svojih ultrakonzervativnih zaluđenika – daleko je odgovornija za poraz od njenog kandidata. Romnijeva greška je bila u tome što se predugo držao ideja koje su bile previše radikalne za njega i za Ameriku.

Sudbina Romnijeve kandidature sadrži jednu univerzalnu poriku za sve demokratske režime: ništa se ne može dobiti zalaganjem za ekstreme ili time što ćete postati njihov zarobljenik. Čovjek, tako, zapravo rizikuje da izgubi ne samo dušu, već i izbore. To je bila sudbina Nikole Sarkozija u Francuskoj: poražen je nakon što je izgubio podršku centra izbornog tijela. Obama je ponovo izabran zato što je Republikanska partija izgubila iz vida centar u Americi.

Naravno, veličina američke demokratije ne bi trebalo da sakrije njene duboke nedostatke i trenutno loše funkcionisanje. Troškovi ovog izbornog ciklusa su premašili dvije milijarde dolara – samo da bi se nastavio status kvo: isti predsjednik i ista ravnoteža moći u Kongresu. Novac je postao korozivno sredstvo koje nagriza i redefiniše demokratski proces, pri čemu mobilizacija lične energije ustupa mjesto uvećanju budžeta kampanja.

Osim pitanja novca, postoji problem paralize vlade. “Vetokratija” – oličena u rutinskom opstruiranju od strane republikanaca u Kongresu tokom prvog Obaminog mandata – predstavlja prijetnju za demokratiju. Da li će ta stranka, poučena izbornim porazom, prihvatiti odgovornost za američki narod a ne samo za svoje članove i sljedbenike?

Obamin reizbor nosi poruku koja će daleko odjeknuti samo ako retorika ne bude odstupala od stvarnosti, kao što je često bio slučaj tokom prvog mandata Baraka Obame. Amerika ne može nastaviti da živi sa nepravdama svog sistema zdravstvene zaštite ili sa urušenom ili zastarjelom infrastrukturom. Niti može ostati ravnodušna na sve neprihvatljiviju zaduženost svojih studenata.

U isto vrijeme, dok Amerika ne može više biti međunarodni igrač kao što je nekad bila, izgleda da domaća proizvodnja uljnih škriljaca i gasa ponovo postavlja američku energetsku jednačinu – kao što bi mogla i za Francusku i ostale zapadne zemlje, koje bi jednog dana mogle da se snalaze bez zaliha energije sa Bliskog istoka.

Glavni izazov Amerike na globalnom planu je da prihvati da više neće biti sama na vrhu. Ona nikad nije morala da se ravnopravno nosi sa ostalima, za razliku od tradicionalnih evropskih sila, koje su tako radile vjekovima.

Izazov sa kojim se suočava Kina, međutim, mogao bi biti težak. Ona ne samo da mora da živi sa realnošću američke moći, već mora imati u vidu i američki ideal. Veliki broj kineskih studenata 1989. je zauzeo Trg Tjenanmen, zahtijevajući veća prava, a simbol koji su koristili podsjećao je na Kip slobode. Danas, takođe, nije američka vojna snaga ta koja prijeti i izaziva Kinu, već trajna privlačnost “američkog sna.”

Autor je osnivač francuskog Instituta za međunarodne poslove i profesor Instituta za političke nauke u Parizu

Copyright: Project Syndicate, 2012.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")