Najava knjige autorskog dvojca, akademika Šerba Rastodera i poznatog istoričara (i pouzdanog saradnika Arta) Novaka Adžića “Moderna istorija Crne Gore od 1988. do 2017. - od prevrata do NATO pakta” izazvala je, očekivano, golemu pažnju.
Držim da je više razloga tome, a jedan je svakako uvijek izazovni zahvat u savremenost. To je za mnoge granična zona istorijske opservacije.
Staro pitanje: možete li dobro vidjeti ono što je preblizu? Ili je nužna tzv. istorijska distanca. Premda bi se jednako moglo reći da je istoričarima pozivanje na istorijsku distancu nerijetko bilo i opravdanje za izbjegavanje jasnog suda, za nesavršenost urađenoga ali i način da se balansira između ideološkog dikatata i zahtjeva profesije. Naprosto, kada nije sve mogao reći, ili kada nije sve mogao reći kako treba, Vladimir Dedijer je, u vrijeme objavljivanja drugog toma Novih priloga za biografiju J. B. Tita potegao famoznu “istorijsku distancu”. Naravno, u fizičkom svijetu blizina je zaista problem da se vidi cijela slika, ali, mora li to nužno tako biti i u istorijskoj nauci? Ima li načina da se limiti te situacije prevaziđu? Vjerujem da ima. A možda je upravo i knjiga koju očekujemo dobra potvrda da je to moguće. Odnosno, da je moguće osobenim sluhom za savremenost ali i za filozofiju istorije, za sva ona znanja koja vam daje poznavanje prošlosti dobrim dijelom poništiti dejstvo “blizine”. Osobito kada je jedan od autora pisac monumentalne “Skrivane strane istorije”, knjige koja je presudno uticala na promjenu paradigme kada je riječ o modernoj istoriji u CG.
S druge strane i mimo svih ovih pitanja knjige poput ove mogu biti ljekovite za jedno društvo u ekstazi tranzicije. Živimo vrijeme prevaranata, a istovremeno doba medijski zaglušeno preko svih granica. U preobilju informacija sve teže je pronaći one koje zaista imaju težinu. Ponekad je najopasnija “cenzura” kad preobiljem besmisla zatrpate ono što je zaista važno.
U eseju Homo Balcanicus Petar Džadžić je opisivao zanimljive primjere egomanije i megalomanije na balkanski način. Opisuje kako je negdje šezdesetih godina na Durmitoru sreo čovjeka koji je hiperekspresivno, sa upečatljivom dozom doživljenosti, prepričavao ratne zgode i nezgode. Do najsitnijih detalja. Kako je pomislio da je ipak govornik premlad za ovu vrstu doživljaja, upitao je nekoga od prisutnih koliko raspričani ratnik ima godina. “Naravno da izmišlja”, odgovorio je upitani, koji je odmah shvatio zbunjenost gosta, “ali ćutimo, jer i nas kad dođemo do riječi treba neko da sluša…”
Mi i sve naše istorije…
Nevolje sa (relativno) bliskom istorijom bile su vidljive i nedavno, u Varšavi, na obilježavanju osam decenija početka Drugog svjetskog rata. Odsustvo Rusije zasmetalo je mnogima, a crnogorski predsjednik je to i javno pomenuo. Ništa sporno. Ali ni - jednostavno. Sovjetski Savez je prema Poljskoj napravio jeziv i neoprostiv zločin (okupacija, masakr u Katinskoj šumi), ali nikada nismo čuli osudu toga zločina sa ruske strane. Samo relativizovanja... Uostalom, oslušnite što je rekao njemački predsjednik u Varšavi, i biće vam savršeno jasno što ruski lideri zaboravljaju da učine, već osam decenija.
Ružno lice uvijek strekne od ogledala. I misli da je rugoba koju vidi neko drugi. Ovakve knjige su ogledalo jednog društva. Hajde da zaista vidimo - kakvi smo. Što smo to radili kako valja, a što kako ne treba. Što smo mogli bolje, a što nismo ili jesmo znali… Takvo samoispitivanje sa ovakvim knjigama u rukama ima smisla.
Omiljena forma istoriografije u CG nekada je bila - Zbornik narodnih heroja (a ni danas taj žanr nije bez poklonika), a da nam istorija ne bi ličila na polupijana kafanska prepričavanja i zbornike narodnih heroja, potrebno je promišljanje, uočavanje duha vremena i duha procesa koji djeluju na vrijeme. A knjiga Rastodera i Adžića donosi upravo to.
Bonus video:
