Književnik u istoriji, istoričar u književnosti - Vijesti.me
UZ ODABRANE POLEMIČKE SPISE JEVREMA BRKOVIĆA U IZDANJU CANU (3.)

Književnik u istoriji, istoričar u književnosti

Jevrem Brković tada (2004), potencira da se imenovanje, normiranje i kodifikovanje crnogorskog jezika ne smije prepustiti onima koji pokušavaju negirati nacionalnu i istorijsku posebnost Crnogoraca

Jevrem Brković
Jevrem Brković (Foto: Pinterest)

Posebnu vrijednost, u istoriografskom smislu, u knjizi akademika CANU Jevrema Brkovića, pod naslovom “Da se zna (izbor iz polemičkog opusa)”, CANU, Podgorica, 2019, predstavlja prilog o crnogorskom jeziku, koji govori o njegovoj viševjekovnoj osobenosti i njegovom, konstitutivnom, značaju za samosvojni etnički, kulturni i nacionalni identitet crnogorskog naroda.

U radu objavljenom 9. aprila 2004, u “Crnogorskom književnom listu”, pod naslovom “Imenovanje crnogorskog jezika ne smije se prepustiti ‘ekspertima’“, Jevrem Brković, opirući se, konzistentno, rezolutno i argumentovano, velikosrpskom viševjekovnom i aktuelnom, savremenom, programu asimilacije i denacionalizacije Crnogoraca i njegovim protagonistima, raspravlja, pokazuje i dokazuje da je crnogorski jezik jedan od dorskih stubova ili kamena temeljaca crnogorskog nacionalnog bića i da je isti neophodno zakonski i ustavno-pravno normirati, što će se nekoliko godina kasnije i dogoditi usvajanjem Ustava nezavisne i međunarodno-pravno priznate države Crne Gore i donošenjem adekvatne zakonske regulative u toj oblasti.


Jevrem Brković tada (2004), potencira da se imenovanje, normiranje i kodifikovanje crnogorskog jezika ne smije prepustiti onima koji pokušavaju negirati nacionalnu i istorijsku posebnost Crnogoraca, predočavajući i analizirajući istorijat crnogorskog jezika i njegov viševjekovni kontinuitet i književno-istorijska djela na njemu napisana. Za Jevrema Brkovića je očigledna i notorna istorijska činjenica o milenijumskoj državnoj vertikali i kontinuitetu oličenom u trijadi- Duklja-Zeta-Crna Gora, kao i u tome da su, u pogledu etnogeneze, Dukljani, Zećani i Crnogorci jedan, zaseban, oformljen, autohtoni narod, u etničkom, državotvornom i kulturnom smislu, koji je kroz svoju povijest, u različitim epohama, nominovan navedenim trima imenima.

"Da se zna" u izdanju CANU
"Da se zna" u izdanju CANU(Foto: Vijesti.me)


Takođe, Jevrem Brković je ispravnog i naučno utemeljenog stanovišta, kojeg prononsira u svojim književnim djelima, zapravo, cjelokupnim stvaralačkim opusom, da je crnogorska nacija nastala i afirmisala se na osnovu višestoljetne odbrambene i oslobodilačke borbe crnogorskog naroda, na temelju njegovih istorijskih, etničkih, državno-pravnih, kulturnih, vjerskih, jezičkih i drugih posebnosti.


O indvidualitetu i istoriogenezi crnogorskog jezika, Jevrem Brković konkretno i eksplicitno konstatuje: “Odvajkada je crnogorski narod zborio svojim crnogorskim narodnim zborom i jezikom. Crnogorci su svoj jezik stvarali, govorili i pisali njime i prije Njegoša, i prije Petra Prvog, i prije Crnojevića, i prije Balšića, i u Duklji i prije Duklje.


Dukljani, Zećani i Crnogorci, a to su tri imena za jedan narod, stvarali su svoj narodni jezik i govorili svojim narodnim jezikom. Dukljani su ga zvali slovenskim, o čemu imamo toliko dokaza: Zećanin iz Krajine (XI vijek) autor je “prvog ljubavnog romana” (Vladimir i Kosara) kod Južnih Slovena, napisanog na slovenskom jeziku. Ima argumentovanih dokaza da je i Ljetopis Popa Dukljanina na latinski preveden sa slovenskog. Zećani su svoj jezik zvali narodnim ili slovenskim. Crnojevićka je Crna Gora svoj jezik stvarala i na osnovu zetskog i na osnovu dukljanskog, odnosno, slovenskog jezika. U doba Crnojevića se u Zeti, to jest Crnoj Gori, piše čistim narodnim jezikom, koji se tako i zove, a ima dokumenata gdje se naziva i slovenskim. Nema dokumenata da su Balšićki Zećani i Crnojevćki Crnogorci svoj jezik nazivali srpskim. 

Petrovićka Crna Gora je svoj jezik i svoju pismenost zahvatala iz govorne i ljetopisne rizničke memorije svojih predaka Dukljana i Zećana. I nikada i nigdje njegoševska Crna Gora svoj jezik nije imenovala do narodnim i naškim, a u crkvenim librima i crkvenoslovenskim. Ljuba Nenadović je, u pismima sa Cetinja, ozbiljno upozorio: Nastave li Crnogorci da govore i pišu crnogorskim jezikom, za sto godina razlika između crnogorskog i srpskog jezika biće veća nego između španskog i portugalskog! I bila bi da Srbi nijesu iz godine u godinu u Crnu Goru slali, naravno besplatno, svoje školske programe, udžbenike i prosvjetare. Ubrzo su takvi srpski pokloni počeli da ozbiljno razijedaju crnogorsko nacionalno i jezičko biće”. (Jevrem Brković, citirano djelo, str. 250-251).


Navedena knjiga pisca i redovnog člana CANU, akademika Jevrema Brkovića, na koju sam se samo djelimično, fragmentararno osvrnuo ovom prigodom, a ona zavrjeđuje, doista, mnogo širi, integralniji pristup u analizi, po mom, dubokom, uvjerenju, ima trajnu vrijednost kako za književnu istoriju Crne Gore, tako i za modernu političko-događajnu istoriju Crne Gore. Ili preciznije rečeno, ima izuzetno značajno mjesto u našoj istoriografiji i kulturi crnogorskog naroda i države Crne Gore.


Jevrem Brković je, to njegovo djelo posve ubjedljivo emanira i ilustruje, u najboljem značenju, nesumnjivo afirmisan kao izvanredan istoričar u književnosti. Brkovićevo književno i ukupno intelektualno djelo, političko djelo, dakako, ali, prioritetno, njegova, kreativna, dosadašnja, zaostavština, su poseban, samosvojan, povijesni i savremeni, dokaz i činjenica o postojanju i trajanju crnogorskog jezika.


Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) zaslužuje posebnu pohvalu i priznanje što je objavila ovo djelo akademika Jevrema Brkovića.


Vidi sve komentare