Ko nam želi zabraniti taj beskrajni štrik, izložbu nevidljivog, intimnog svijeta naših obitelji - Vijesti.me
NEKO DRUGI

Ko nam želi zabraniti taj beskrajni štrik, izložbu nevidljivog, intimnog svijeta naših obitelji

Kao ni većina drugih elemenata u kulturi dalmatinske svakodnevice, tako ni tiramoli nisu samo dalmatinski

Fotografija Feđe Klarića
Fotografija Feđe Klarića (Foto: Feđa Klarić)

Iza onih koji odu, a u našem slučaju odlazi se uvijek zato što se nije po volji onima koji su brojniji i jači, osim napuštenih gradova i njihove arhitekture, ostaju samo riječi.

Tako su iza iščezlih dalmatinskih Talijana ostali tiramoli. Tira: povuci, Mola: potegni, šaljiva je kovanica kojom su imenovana sirotinjska sušila za rublje, koja su se prostirala po kalama, kaletama i zajedničkim dvorištima vazda stiješnjenih i u se uvučenih dalmatinskih gradova i gradića. Izum koliko jednostavan, toliko genijalan: beskrajni štrik, kružni konopac, remen koji se pokreće preko dva kolotura, koji su u pravilu pričvršćeni na dvije kuće, na dvije strane ulice. Kako se rublje vješa, tako se pokreće dalje od prozora ili od balkona s kojeg se vješa, da bi na kraju, jer opranog je rublja u Dalmaciji uvijek prekoviše, što sugerira čistoću i higijenske navike stanovništva, premda se ne radi samo o tome, niz gaća, potkošulja i košulja, lancuna i jastučnica, pružio bi se preko ulice, te bi dobrom domaćem oku predstavio izložbu onoga nevidljivog, unutarnjeg i intimnog svijeta jedne obitelji.

U nekim krajevima, ili u nekim kućama, govori se tiramola. Bliže je to etimološkom izvoru riječi. Drugdje se, u drugim kućama, kaže tiramol. Razlika u jednom slovu nije znatna, ali jest znatna razlika u rodu. U nas se govorilo tiramol, pa ćemo tako nastaviti i u ovom izvještaju.

Ne mora tako biti uvijek, ali tiramoli se u pravilu prostiru između kuća različitih vlasnika ili između prozora i balkona međusobno nepovezanih obitelji, koje osim što nemaju zajedničku adresu, često nemaju ni zajedničke poglede na svijet. Ne spaja ih ništa osim tiramola. Ali ta veza je obično čvršća i važnija od svih drugih veza. Tiramoli se ne prekidaju, konopi se ne režu, čak ni onda kada su između dviju strana ulice prekinute sve druge veze. I kada se s okna na okno i s ponistre na ponistru žene svađaju, upućujući jedna drugoj najgore kletve, i kada muški jedni drugima skinu pozdrav, i kada se nađu na različitim stranama, u međusobno zaraćenim vojskama, i kada jedna strana ulice progovori jednim, a druga drugim jezikom, i već se sluti da će oni koji se pokažu slabijima biti protjerani, ni tada se ne režu tiramoli.

Zašto ne? Zato što je to u tradicionalnoj gradskoj kulturi dalmatinskoga svijeta zapravo nemoguće. Tiramol je stariji od ljudi, on je tu duže nego ijedna gradska obitelj. Nije on stariji po vremenu, nego je stariji po značenju. Tiramol dalmatinski grad čini gradom, razlikuje ga od malih mista uz obalu, koja nemaju potrebe za tiramolima, jer se rublje tu suši na dvoru ispred kuće, ili na dolcu iza kuće, i u kojim tiramoli nisu ni mogući, jer su kuće prizemnice i katnice, i daleko su jedna od druge. Tamo gdje nema tiramola, nema ni grada. I kao što na kontinentu grad nije ono što se u Zagrebu odluči da je grad, nego je grad samo ono veće naselje u kojem postoje gradska knjižnica, barem jedna knjižara, kino koje radi i barem tri semafora, tako je u Dalmaciji grad samo ono veće naselje u kojem postoje tiramoli. Ako tiramola nema, znajte da ste se zatekli u sumnjivome turističkom naselju tobožnjih tradicionalnih dalmatinskih kuća, koje je podigao investitor iz unutrašnjosti, kontroverzni poduzetnik, ustvari kriminalac s državno-stranačkim zaleđem. Ili ste se, o avaj i kuku meni, o ajme i kukulele, zatekli u nekom od onih hrvatskih gradova čije su vlasti odlučile da zabrane tiramole.

Kao ni većina drugih elemenata u kulturi dalmatinske svakodnevice, tako ni tiramoli nisu samo dalmatinski. Osim što ih ima sjeverno od Karlobaga, u Istri i na Kvarneru, puna ih je unutrašnjost Italije, ima ih u malim toskanskim gradovima, a pogotovu na jugu, u starim dijelovima Napulja, tamo gdje, desetak koraka od turističke ponude i imperijalnog sjaja, sirotinja živi u ruševnim kućama, koje nisu kako treba popravljene još od zemljotresa 1980, ali ih ima i po Španjolskoj, sve do Portugala, odakle su, navodno, i potekli, gdje se naš mediteranizam okreće prema Atlantiku.

Ponegdje se prostiru od balkona do balkona ili od zida do zida jedne kuće, ali češće se i tamo šire preko kale, ulice i ceste, kao lokalni znak i kao zastava Mediterana, u čijoj je naravi i suštini da predstavlja blizak i vrlo srodan skup beskrajnog niza lokalnih znakova. Mediteran je skup provincija i pohvala provinciji, koja je istovremeno provincijalna, mračna i use okrenuta, i svjetska, kosmopolitska, sveobuhvatna i svegrleća, jer se zahvaljujući moru, brodovima i ljudskoj navadi da plovom, putovanjem i bijegom povezuje sa svim zbiljskim metropolama ovoga svijeta. Tiramol je prvi znak tog metropolitanstva, i prva postaja na putu. Najprije svakoga dana ili svake subote daleko na dvor putuju naše mokre gaće i košulje, a onda jednoga dana otputujemo i mi. Na Novu Zelandu, u Nevjork, u Čile, zauvijek.

Tiramol je, ponovimo, zastava Mediterana. Tiramol je zastava svake obitelji. Ono što se na njemu suši, to smo mi. To je ono naše što se inače ne vidi, jer i ne služi tome da se vidi, osim onda kada se suši na tiramolu. Goleme gaće dalmatinskih baba i djedova. Ženske vazda mnogo veće i glasnije, muške stroge i svedene. Pa košulje, bijele košulje naših povijesti, ili boljih dijelova naših povijesti, košulje buntovnika i puntara, košulje u blatu, košulje koje će, ne daj Bože, onoga zadnjeg dana u crveno procvasti… “Bijeli su bijeli vrhovi planina, bijela je košulja hajdučkoga sina”, išla je pjesma u vrijeme kada se Hajduku na Poljudu još uvijek nije pjevalo pjevajući Juri, Bobanu i poglavniku Anti Paveliću, i dok bi se pjevala, pred očima bi mi uvijek bile one proste muške bijele košulje s makarskih i dubrovačkih tiramola mog djetinjstva. Bilo je u tome smisla, u toj bjelini.
Urednost mediteranskog grada je u arhitekturi, u strogom i dosljednom tradicijski prihvaćenom urbanizmu i urbanitetu, u kućama koje su, gotovo u pravilu, gradili oni koji tu danas više ne žive, pripadnici i baštinici nekih drugih jezika i kultura, na čijoj baštini mi današnji - ili mi tadašnji i već davnašnji - gradimo sebe. Sve što se zbiva u tom strogom i arhitektonski stiješnjenom okviru, vrlo je neuredno i prividno razuzdano. Tiramoli su znak te neurednosti i razuzdanosti. Ali oprezno s njima! Rublje se reda, vješa i pokazuje sa sviješću da će biti viđeno, i sa sviješću da se pokazivanjem rublja svijetu pokazuje i nešto drugo, nešto što je važnije i veće, nešto što govori o nama i ono što mi možda i ne bismo željeli da bude rečeno. Tiramoli su naše zastave. Zastave naših podsvijesti i povijesti. Zastave našeg vedrog siromaštva.

Što se dogodilo s onima koji su po gradovima kojima upravljaju naumili zabranjivati tiramole? I kako to da oni ne vide i ne razumiju ono što je nama koji o tome pričamo toliko očigledno razumljivo? Odgovor je jednostavan: kada ružnoća osvoji pejzaž i sliku, kao što su poružnjeli uglavnom svi ti naši mali primorski gradovi, tada lokalni vladari pokušavaju ukloniti ono što je oduvijek bilo višak u slici, ne shvaćajući da upravo taj višak sliku čini lijepom i privlačnom, i da će im ostati ogoljena ružnoća onoga što su oni i njihovi prethodnici gradili i sagradili u proteklih trideset, ili pedeset, ili možda sedamdeset godina.
Na fotografiji Feđe Klarića, koju je meštar snimio 2004. u splitskome Getu, jasno se vidi što dalmatinski i mediteranski tiramol ustvari jest, i što sve tiramol može biti. Ali vidi se i sva razlika između kulture tiramola i kulture koja će je naslijediti. Glupani, međutim, i glupače, koji u gradskim skupštinama dižu ruke za zabranu tiramola, osim što nemaju odnosa prema vlastitoj kulturnoj tradiciji - ili je smatraju nepoželjnom, i osim što nemaju vizualne kulture, pa ne vide ljepotu u neurednosti i nesređenosti, nemaju osjećaja ni za dramaturgiju grada. Kad god se nebo nad nama zacrni, pa zamiriši ozon, a more se naroguši i natmuri kao pas koji se sprema napasti, pomišljam na sav onaj šušur i na škripu tiramola s kojih se upravo sad, ali prije tačno pedeset godina, u nekome mom Dubrovniku rublje sklanja pred kišu. Škripe koloturi, a žene se jedne s drugima čuju u dvije-tri riječi, i u kratkim ijekavskim pjesmama moga djetinjstva.
Kada je gospođi Frančić njezin sin po povratku iz vojarne rekao da je noćas racija i da dvaput zaključa vrata od portuna, ona je otišla do ormara, uzela čistu muževljevu željezničarsku košulju, ovlaš je pokvasila na kuhinjskoj kanili, i u suhi džep od košulje stavila je poruku za staru Levijevicu i njezine, ispisanu tintoblaj olovkom, na kojoj je pisalo: bježite, noćas dolaze. I pobjegli su. Tiramol je bio zastava njihova života.

6yka.com