Izabranik ili pivo (pivo ili lijek - pitanje je sad)
Drhtavica i temperatura naćeraše me da krenem do doktora. Saopštih ukućanima da ću da skoknem do Doma zdravlja. Oni u smijeh. Da skokneš ne možeš, da puziš možeš. Što ne javih na vrijeme, da mi zakažu. Ko mi je izabrani doktor? Slegoh ramenima. Nijesam planirao da se razbolim. Ima mjesta za pet dana, ako nije preša.
Manta mi se po glavi. Počeh da sanjam:
Stojim ispred Doma zdravlja. Ne znam da li vjerujem svojim očima. Na tabli piše „Ministarstvo zdravlja i informacione tehnologije - internet-medical-room-kafe. Ćutim, bolest me tjera da uđem. Unutra velika ordinacija, dvadesetak računara i štampača na fino uređenim kompjuterskim stolovima. Pogledam oko sebe i učim od drugih. Sjednem pred računarom, sa brojem od-do, otvori se upitnik. Odgovaram i upisujem: ime, prezime, broj zdravstvene, telefon (marka), temperatura, grlo, alergija, probadanja s lijeve, desne, glava... Na kraju pritisni enter i dobijem rezultate-dijagnozu. Izlaze recepti za ljekove. Šta s njima? Đe? Ne znam. Da se „povratim" od uzbuđenja, pogledam automat za cigare i krenem da zapalim, pa ću na drugi za sok. Kad tamo, šok, i odgovor na prethodno pitanje. Automat za cigare je automat za ljekove, a onaj od sokova za sirupe. Ubacim „recept", dobijem tablete i pomislim da sam srećan što nijesam „uhvatio nešto na pluća" jer bih se zadržao čekajući snimak. Kad iz kabine izlazi poznanik, sa rentgenskim snimkom. Očito s većim iskustvom. Šapnu mi da je to automat za snimanje pluća. Vidi da sam neznaven, pa objašnjava - ovo je ljepota, mogu i lomovi da se slikaju. Dodaje, ako si završio prati uputstva, a ako je potrebno kod specijaliste treba skenirati i mailom uputiti nalaze i molbu. Zbunjen, više i ne znam kako se ja zovem a kamoli žena i đeca. Ali, jedno sam siguran - mail se niko ne zove.
Pita me drugar koji imam mobilni, viber je obavezan. Rekoh, što će mi. Kako misliš da te uputi na dalje preglede... Ajmo na pivo, može te i otuda specijalista viđet. Odbih, nijesam dobio uput od g-dina izabranog kompjutera, a pivo ne smijem (trenutno).
Ukoliko te, u međuvremenu, nije fištilo, sa vizitom moraš biti mrtav zadovoljan. Jedno ili drugo, nema razlike. Brzo i efikasno.
Proradi u meni ekomomista. Priznah - ušteda velika, nema čekanja, nema nervoze. Bruto plata jednog izabranika je u prosjeku oko 900 eura, a za godinu oko 12000 eura. Ukoliko ima 200 izabranih doktora, to iznosi na godišnjem nivou oko 2.400.000. Ako tome dodamo srednji kadar, doći će se do 4.000.000 eura. Smanjiti broj studenata, koji takođe koštaju državu. Nema više ni ljekarske komore. Reforma se sprema i kod specijalista.
Za susjednim stolom sjedi žena u poodmakloj trudnoći. Nasmijah se - ko će je poroditi?
Đe su izabrani ljekari, upitah se. Ču me kompjuter - Staromodni idu doma.
Na zidu slike tvorca „medicinskog robota" i nove liberalne ekonomije. Uštedjeli velike pare za državu, za narod, za čovječanstvo... Stručnost definisana softverskim programima, a isplativost ekonomskim parametrima.
Ipak, kao humano društvo, ljekari su poslati kućama s otpremninama od 20.000 eura i mogućnošću dobijanja namjenskog kredita za farmu. Svoje znanje mogu usmjeriti na što bolje zdravlje životinja, jer nijesu u mogućnosti (trenutno) da koriste računarsku opremu... Idem i ja među brave, da vidim svog izabranog...
Drhtavica zabrinu ukućane i probudiše me. Ne znam đe se nalazim, što je san, a što java. Prisjetih se da sam krenuo kod doktora, ali sam se komirao na otomanu. Šutim o snovima. Ugledah đecu zauzetu mobilnim telefonima. Izustih da me neće ko prebaciti do ljekara. Imaš mobilni, pa pošalji SMS. Doće ti za dva minuta.
Zaputih se izabraniku moga zdravlja. Kad tamo, nijesi u kompjuteru za danas, a ljekar mora sve po njemu. Proces kontrolišu: direktor, ministar... Ako si bon, ti čekaj, pa na kraju, ako neko odustane i kompjuter prihvati zamjenu, dako bude vremena za recept ili uput. Valjda pregled, rekoh. Pokucaj, pitaj doktora dako te primi. Ako i Dako, dva najgora čovjeka.
Dok čekam, čujem priču, više prepirku. Svađa se svako sa svakim, a najviše sa izabranikom iza odškrinutih vrata (niko ih ne smije zatvoriti). Dnevno uđe 50 do 70, pa i više, pacijenata. Sve treba upisati, uputiti, nahraniti (ljekovima). Pacijenti pljuju po izabranim. Kletve raznolike, za dobru knjigu. Lupaju po vratima. Ulazi ko stigne, hvataju se za gušu, ko će prije. Iz ordinacije se čuje: Nađi mi mjesta kod specijaliste kod koga ću ja, a ne ti... Do tada neću biti živ... mi vas plaćamo. Izabranik ćuti, ako se usprotivi ode plata, a mogu ga tužiti... Čini mi se da je i njemu potrebna pomoć.
Na pauzi me doktor osmotri, onako jadnog, i poruči da uskočim, kad se smanji gužva.
Konačno uđoh u ordinaciju, srećan što vidim doktora, pa da mu se izjadam. Prvo ugledah kompjuter, tastatura, miš, štampač, i siluetu doktora. Izabranik udari tipku na računaru, otvori se tabela. Pogleda me i upita: ime, prezime, telefon, temperatura...
Razmišljam, da li i dalje sanjam.
Iskočih kao lud, i pravo na hladno pivo.
Autor je glavni urednik magazina “Putovanja”
Bonus video:
