Kuga i kamiondžija - Vijesti.me
KONTRA(PER)CEPCIJA

Kuga i kamiondžija

Jare i Paja super heroji postratne Jugoslavije, čije je radničke živote i sirotinju jugoslovenska kinematografija pretvorila u humoresku, zavodljivo su nas ubijedili da su kamiondžije naši susjedi, rođaci i zemljaci

Paja i Jare
Paja i Jare (Foto: screenshot (YouTube))

Ovog časa mi pred oči izlazi profesorka književnosti koja skreće pažnju na prvu rečenicu kojom počinje roman Albera Kamija Kuga, parafraziram kako bih izbjegla grešku o Oranu, gradu koji je leđima okrenut moru. Ta simbolika mi se redovno nametala od kada nas je zakačila za nju. Vrijeme je tada bilo u simboličkom smislu sunčano, bez povjetarca ili nagovještaja oluje ili kuge ni pod razno. Uobičajeno monotono, dosadno vrijeme naših života, dok smo sa Alžirom bili u najboljim odnosima. 

Roman mi je u fragmentima, ali je simbolika poruke ostala snažno prisutna.  Iza mojih leđa ostale su godine dobrog života.  Iza leđa države u kojoj sada živim ostao je zločin. Precizno njen  samostalni život u XXI vjeku temelji se na zločinu vlasti koja se busa u prsa velikim narativima.  U toku je  život  koji povraća od nepravde, korupcije svake vrste, prekrajanja dokumenata i trgovina u ime izbornog rezultata po kroju polupismenih, poltronskih karaktera, nezajažljivih u svojoj bijedi  političara, koji zloupotrebljavaju moć prema svojim sitnim uskogrudim aršinima, ponašajući se poput budalastih gnua spremnih da u strahu stave pod noge sve pred sobom. Uradiše. KUGA  je na ulicama, štakora posvuda u CG, još od 90-ih. Nismo sami, doduše, jer se region plasirao u ovaj užas zakucavanjem, mjereći junačku nacionalnu krv i dišući čisti nacionalni zrak.  

Krv i tenkovi na ulicama evropskih i svjetskih prestonica mi govori da je treći svjetski rat u toku i da su kapitalizam, nepravda i moć koje drži nekoliko ljudi ponovo izazvali da se nemoć riješi oružjem i agresijom. Profit kapitalizma koji se temelji na preprodaji roba, oružja i ljudskih tijela mora da izazove teror i KUGU.  Naša je KUGA  krenula od najnovijih  trauma 90-ih. Tada je jedan od glavni hlikova na uspostavljenim ratnim TV-ima koji su emitovali mržnju, bio je jedan KAMIONDŽIJA. Juče je neki KAMIONDŽIJA iz posve različitih ili sličnih razloga vozio tamo gdje se ne vozi, dodirnuo u iluziju ljudske bezbjednosti i socijalnog života i pokazao nam što sila kada se uzme u ruke misli o solidarnosti, zajedništvu, skladu, politici, ekonomiji, sudstvu - po zakonu koji je do sada pripadao samo elementarnim nepogodama, udario po leđima onih sa kojima dijeli isti vazduh, možda ne iste nepravde ili kolektivne traume, ali uglavnom po životu i po životima. Naš KAMIONDŽIJA postao je vlast jer je politika, policija i vojska tako htjela.

KAMIONDŽIJINA vožnja u Nici po pješačkoj zoni  dokazuju da je moguća svaka fantazija i izvodljivi svi planovi uprkos politici, policiji i vojsci. Poput onih koje su se realizovale u logorima diljem BiH, Hrvatske, Kosova, CG, a imaju epilog jer nisu osuđeni i zatvoreni, u svakodnevnom nasilju nad ženama, djecom, drugačijim orijentacijama, samo ih danas region zove navijačke grupe ili ljubomorni bivši muž, pijani mladić koji je u stanju da zvjerski ubije dijete ili pedera. Politika koja je proizvela traumu, kontinuirano nastavlja realizaciju plana. Zato nam 13. jul, a mogao je biti i 21. maj ili bilo koji drugi dan kojeg država u kalendaru ima u crvenom, služi za prebrojavanje i piljkanje po nacionu. Vlast  reinkarnira vladara Vlad(imira) bacajući nam na sto nacionalni štih, dok nam 13. jul 1878. (do juče zapušten kao spomenici antifašizmu u CG) mlati kao praznu slamu recitalima o državnosti koji su izgovoreni po riječniku i pisani po pravopisu u kojem sve vrvi od glasova kojih se ne sjeća generacija mojih roditelja da su ikada artikulisani. Ali nas ne lišava traume. Držim do antifašističkih vrijednosti pa gledam popreko na podizanje nacionalnih taloga.

U tom talogu virus KUGE  (čitaj između ostalog, koncept o politikama identiteta koje iskuljučuju različitost) u kontinuitetu proizvodi kamiondžije i traume. Banalnost ideje da mogu da urade sve što hoće kada je dozvoljeno pet minuta  moći, uništila je  najljepše godine mog života na zemlji. Rad, znanje, sposobnosti, solidarnost, zajednica postaju zaludne isprazne riječi, ređaju se  prekobrojni, suvišni, gubitnici tranzicije, sirotinja koja se nije snašla ali je glasala. Kuga je pretvorila u raspalo i u ruzan leš svaku mogućnost razvoja i proizvodnje znanja, kritičnosti i sposobnosti da se misli autonomno, da se autonomnim moralom odlučuje i svoje ime, isključena je svaka mogućnost da onaj/ona koji nešto zna otjera odavde  i obezvrijedi. 

Politike rađaju KAMIONDŽIJE. Sredstvo koje proizvodi zlo. Edukativan je posljednji slučaj državnog udara Erdogana i Turske, u kojem bilo kako da se interpretira autokrata sa svim polugama vlasti ima značajnu prednost koju mu obezbjeđuje moć. Ne treba ići daleko, iako je aktuelno, od najsvježijih slučajeva koje proizvodi naša vlada, skupština, opozicija zloupotrebljavajući  do krajnosti sistem kao poligone za sukob većih razmjera. Vraćam se na onog komšijskog KAMIONDŽIJU čije je vlastito ime ovjenčano nadimkom VOLAN, kojeg nije niko zaustavio, vozi u svakoj prilici svim šetalištima, trgovima, komunama, zloupotrijebljen, sijući smrt svemu i svačemu sa dobrim izgledom da se raspiri širi sukob. Nedostaju u vidnom polju samo crnomantijaši koje nijedan zakon ne obavezuje više od hiljada godina. Taj  krepali štakor na ulicama nekadašnjih gradova okrenutih leđima dobrom životu od Balkana do Sirije i Palestine, okrenuo je točak društvene sudbine bez obzira na znanje i doveo nas na nenaučenu lekciju Hane Arent o banalnosti zla. Sa volanom autokrata smo uvijek duplo golo. I uvijek na gubitku. 

Zanimljivo je da su junaci mirnodopskog perioda do 90-ih bili KAMIONDŽIJE. Jare i Paja super heroji postratne Jugoslavije, čije je radničke živote i sirotinju jugoslovenska kinematografija pretvorila u humoresku, zavodljivo su nas ubijedili da su kamiondžije naši susjedi, rođaci i zemljaci. Taj univerzalni lik dobra i poštenja izmjestio je tako fokus sa uslova za život, kamuflirajući greške ekonomije i politike, fenomene otimačine i lične korisiti, socijalne nepravde u proizvod koji može da se guta. Pa i  analfabeta VOLAN koji se popeo na ljestvici makar na kratko i moćno srušio sve u to se do juče kleo radnim akcijama i nadnacionalnim jugoslovenskim okvirom. A što sprečava Jareta i Paju da mogu da se ponašaju kao razjarene siledžije kojima ljudski život ne predstavlja nikakav zabran, nikakvu makar otežavajuću okolnost, u uslovima kada virus nacionalizma i fašizma živi duboko u hladu  dok oni koji su okrenuli leđa dobrom životu šizofreno vjeruju u svoj halucinirani svijet.

Jare i Paja tranzicionirani u VOLAN, prešli su granicu sve do Nice, i udarili u život ili sliku života koja njima nedostaje. A suština i ovog puta izostaje - da sistem proizvodi kamiondžije i uvijek ima nekog u rukavu u bijelom ili sivom kamionu. Kamiondžija nije radikal. On je obesmisišljeni siromah, kojem je uzeta mogućnost da živi po pravdi, podignut i proizveden u ubicu, realizuje radni plan. Ne predstavlja znak već stanje u kojem se zajednica nalazi i pokazuje da se u kontinuitetu sprovodi politika koju je davno trebalo privesti odgovornosti, jer je sve više onih koji nemaju čak ni činjenicu o nekom dobrom životu.

Autorka je psihološkinja