Bodensko jezero je njemačko nezasoljeno Sredozemlje. Dobro, ne samo njemačko. Južna obala glečerskog jezera je švajcarska, a istočna austrijska. U jezero uvire Rajna sa švajcarske strane, da bi iz njega izašla na njemačkoj strani, otpočinjući svoj put ka Sjevernom moru.
Na obalama jezera su njemački gradovi neprolazne ljepote: Konstanc, grad u kojem je Zoran Đinđić pisao svoju doktorsku tezu kasnije objavljenu kao knjigu „Jesen dijalektike“. Mersburg, gdje je umrla najznačajnija pjesnikinja njemačkog jezika u XIX vijeku, Anete fon Droste-Hilshof. Ona se u jednoj pjesmi obraća Bodenskom jezeru: Tako mnogo, mnogo si doživjelo/to ti se mora vratiti u snu.
Napokon, Lindau
U imenu ovog grada-muzeja sačuvan je način na koji su prvi hroničari vidjeli naselje na vodi u kojoj se ogledaju alpski vrhovi: Ostrvo sa lipama. Lindau se uz nešto dobre volje može nazvati Lipovice. Kada bih 90-ih dolazio ovamo iz algojskog pobrđa, jer živio sam na pola sata vožne od obale, u Vangenu, kao da sam dolazio u mnogo veći grad. Pri tom, u jezgru Lindaua ne živi više od tri hiljade ljudi. Početkom XX vijeka, kažu hronike Kraljevine Bavarske, bilo ih je dvostruko više. Šire područje grada koje obuhvata i kopno ima oko 25.000 duša.
Današnja vreva potiče od turista. Slično mediteranskim idiličnim mjestima, i ovaj gradić živi od toga da mu se stanovništvo u sezoni umnogostručava jer gosti nešto dubljeg džepa pohrle u pansione, hotele i privatne sobe.
Ako dolazite vozom, shvatićete da ulazite u grad kada lijevo i desno vidite vodu. Lindau je ostrvo mostom povezano sa kopnom. Već stanična zgrada odiše sjajem prohujale epohe - secesija je na njoj ostavila svoj trag. „Pomoz’ Bog na Bodenskom jezeru“ piše na tabli, a ispod toga „Željeznička destinacija za odmor Lindau“.
Lav nad zelenom vodom
I već na minut šetnje od stanice nalazite se u luci. Ispred vas veliki bavarski lav na stubu sa ljieve i svjetionik sa desne strane označavaju ulaz u zaštićeni dio za linijske i izletničke brodove. Hoteli na šetalištu su već na prvi pogled luksuzni na jedan konzervativan način - jer se luksuzom ne razmeću već istorijski šarm spajaju sa savršenim restauratorskim tehnikama. Tako nastaje čuveni njemački smisao za kvalitet moderne usluge ušuškan u odnjegovani tradicionalni istorijski ambijent.
U nizu restorana možete naručiti vrlo klasične koljenice sa knedlama i kupusom, a uz to, lokalno „Poštansko pivo“. Za razliku od minhenskih lokala koji zbog masovne proizvodnje često i hranu i piće svode na prosjek sa folklorističkim pakovanjem, ovdje, u jedinoj bavarskoj luci na Bodenskom jezeru, ono što vam iznesu na tanjir spada u sam vrh njemačkih klasičnih gastronomskih dostignuća.
Lindau nudi mješavinu dvije najbolje njemačke kuhinje - švapske i bavarske.
I bezalkoholni napici mogu biti pravi događaj. Ako vam ponude cijeđeni sok od jabuke, ne oklijevajte, jer su padine oko bodenskog jezera čuvene po zasadima jabuka.
Pod starom kulom
Ja sam često, čak i za vjetrovitog vremena, sjedio pod kulom koja se zove Mangturm i svoje ime duguje razboju na kojem se između dva valjka ravnalo platno. Ona je na promenadi već osam vjekova, pa kada pijem piće u njenom hladu ponekad me kao ledeni nokat dotaknu prohujalo vrijeme i ljudi kojih više nema.
Turistički menadžeri su ovaj osejćaj za vjekove pretvorili u igru. Od maja do oktobra u kuli se priređuje čitanje bajki za odrasle. Kada dođe vrijeme za pripovedanje sa kule izbace šest metara dugu pletenicu kao signal da možemo da uđemo i otkrijemo dijete u sebi.
Nekoliko koraka od luke počinje glavna ulica u varoši koja se, kao u mnogim bavarskim varošima zove Maksimilijanštrase - Maksimilijanova ulica. Ne pitajte me koji Maksimilijan, jer je bavarska istorija puna vladara tog imena. Pretpostavljam da se radi o prvom bavarskom kralju koji je bio saveznik Napoeleona, ali je onda na vrijeme promijenio stranu.
Soli Deo Gloria
Ta ulica je, kao i čitavo gradsko jezgro, bajkovita. Neke zgrade su stare i po 500 godina, neke su ukrašene raskošnim fasadnim slikama. Stara većnica je sazidana 1422, najprije u gotičkom stilu, poslije su uslijedila renesansna renoviranja i oslikavanje fasade u XIX vijeku. Osamdesetak godina poslije gradnje Vijećnice jedan Habzburg - pogodićete, zvao se Maksimilijan, je u svojstvu nemačkog cara u Lindau sazvao Rajhstag, sabor velmoža i plemića. Tako je nekadašnje skromno keltsko, pa rimsko ostrvo, ostrvo sa ženskim manastirom, a od XII vijeka i slobodan kraljevski grad, posjetila velika istorija.
Ostalo je zabilježeno da je prilikom posljednjeg ukrašavanja fasade 1930. umjetnik Vilhelm Nida-Rimelin izazvao skandal. Kada je skinuo skele zblenuti građani su pored lipa, koje su kao simbol grada davno krasile bakarne novčiće, pored ribara i seljaka naslikao kostur u plesu sa - golom ženom. To je u skladu sa tadašnjim prikazom borbe neba i zemlje u plesu smrti bilo za umjetnika normalno ali za palanačke dušebrižnike - previše.
Na Vijećnici je na latinslkom ispisano: Soli Deo Gloria“ - Jedinom Bogu slava. Ova izreka je jedan od pet principa reformacije. Preostala četiri su: „solus Christus“ samo Hrist, „sola scriptura“ samo Knjigom, „sola fide“ samo vjerom, „sola gratia“ samo milošću. Kao skraćenicu S.D.G. ovu izreku su i na notnim zapisima ostavljali Bah i Hendl.
Mada je istorijski bio sklon protestantskom pokretu, grad je danas većinski katolički sa značajnom evangeličkom zajednicom.
Idi kud te noge nose
Dijalekt su ovdje zavještali Alemani, germansko pleme, koje je ostavilo snažan jezički trag između Štutgarta, Strazbura i Ciriha, a kolonizacijom su ga u južnoslovensko područje donijele podunavske Švabe. Međutim, dijalekt se u varoši na jezeru pomiješao s bavarskim i standardnim književnim jezikom, pa je dijalog sa domaćim stanovništvom ponekad zabavna avantura i za one koji savršeno vladaju njemačkim.
Čovjek se po dolasku u Lindau može slobodno prepustiti slučaju. Izlaziti iz sokaka na trg, sa trga u sokak. Imena ulica pokazuju da je varoš stara: Limunovo sokače, Sokak soli, Četkarska uličica, Sokak bijelog biserka. Naravno da Lindau ima dobar muzej u kojem se mogu vidjeti izložbe Šagala, Klimta i ostalih svjetskih umjetnika. Turisti koji dolaze ovamo jesu dubljeg novčanika sa većim životnim iskustvom. U bašti jednog hotela nadomak luke može vam se učiniti da je pao snijeg usred ljeta. Ustvari, samo se sjedokosi gosti izlažu sunčevim zracima uz kapućino.
Tu je i neupadljivi spomenik lokalnim vojnicima iz Velikog rata. Njih preko tri hiljade su ostavili kosti daleko od ovog raja.
U svojoj šetnji gradićem čovjek će makar još jednom naići na vijećnicu. Ovaj put valja usmeriti pažnju na Novu vijećnicu, koja je odmah do stare, pri čemu izraz „nova“ kaže da je izgrađena 1717. Pri vrhu zgrade, u jednu nišu su ugrađena 24 bakarna zvona koja se svakog dana u 11.45 oglašavaju melodijom.
Začin užasa u ljepoti
Rilke je u prvoj Devinskoj elegiji zapisao: Jer šta je ljepota/ako ne sam početak strašnoga/koji smo taman još kadri da podnesemo... Ti stihovi mi padaju na pamet kada naiđem na Dibsturm - Lopovsku kulu u blizini Željezničke stanice i Gradske biblioteke. Ko voli horor kao žanr neka ovdje malo bolje zaviri u hronike grada. Nećemo se zadržavati na detaljima srednjovjekovnog zatvorskog života u ovoj kuli. Ali jednu priču moram ispričati. Marija Madlener je bila služavka.
Gradski čuvari morala su je optužili da je imala predbračne polne odnose. Da je bila čedomorka. Našli su i počinioce - 12 uglednih građana koji su pokajnički platili kaznu. Za njih se muka tu završava, za Mariju počinje. Strpali su je u zatvor. Čuvar zatvora je optužio da je veštica. Mučili su je. Skidali je golu da traže vještičiji mladež. Poslije mučenja bi satima ležala na podu bez svijesti. Pravnici iz Tibingena su na 80 strana stručno objasnili zašto ona mora da umre. Taj rukopis presude je sačuvan. Pogubili su je mačem 4. avgusta 1730. Njene posljednje riječi su zapisane: „Od sveg srca molim Boga da moj voljeni zavičaj Lindau tako tužan primjer više ne doživi“.
Ovo joj je bilo uslišeno - ona je bila posljednja žrtva progona vještica u ostrvskoj varoši.
Izmirenje sa ljepotom
Razmišljam o ovom dok u luci, ispod kule pijuckam pšenično pivo prožeto kvascem i gledam kako švajcarski turistički brod uplovljava u luku uz mukli pisak brodske sirene, na koji odgovaraju galebovi. Ako ima neba, ono je u nekom svom ćošku slično ostrvu sa lipama i Marija tamo pravi društvo Rilkeu.
Zaboravio sam da kažem da je u februaru ovdje najmanje padavina, a u junu i julu najviše.
Jednom se nebo iznad ostrva prolomilo, vjetar je kidao oluke sa krovova. Sakrili smo se u butik sa skupim krpicama. Vlasnica nas je herojski otrpjela. Ovaj tekst je prilika da joj kažem hvala. U nekoj dimenziji, gdje prestaje vavilonska pometnja, ona će razumjeti i ovaj jezik.
A poslije pljuska je bavarski kraljevski lav, mada pokisao, i dalje čučao na straži zureći ka jezeru. Razvedravalo se i alpske planine su se pomaljale iz vode boje čelika koja se sve jasnijom linijom razdvajala od neba.
Bonus video:
