Kao što važi pravilo "o pokojniku sve najljepše", može u Crnoj Gori da se primijeni i "o gradovima sve najljepše".
Od 2006. godine Podgorica je postala velegrad preko noći, a svim ostalim gradovima je zajedničko da ne vole Podgoricu, samim tim i Podgoričane. Čak i mnogi doseljenici ne vole Podgoricu zato jer su bili prinuđeni da napuste svoje gradiće i rodna mjesta koja vole, u potrazi za poslom. Zato neosnovano krive glavni grad koji nemoguće da snosi odgovornost, već je naravno odgovorna vlast jer ne razvija državu ravnomjerno pa stoga slijedi centralizacija.
Ljubav prema rodnom mjestu se u Crnoj Gori iskazuje potpuno pogrešno, umjesto da čuvaju grad tako što ga ne zagađuju i doprinose afirmaciji organizujući kulturne događaje, velika većina ljudi smatra da su "čuvari grada" ukoliko mrze sve druge gradove osim svog.
Apsurdno je da "Podgorica Podgoričanima" najčešće se može čuti od ljudi koji su svega dvije generacije nastanjeni u Podgorici. Ako nešto može u budućnosti krasiti grad to je raznolikost građana, i to treba prihvatiti.
Skoro svi o svojim gradovima pišu hvalospjeve, i ako bilo ko napiše nešto loše, konstatuje i opiše prilike kakve zaista jesu, ukoliko piše o svom gradu biće proglašen mrziteljem rodne grude i kompleksašem, a ukoliko piše o susjedgradu, rizikuje privlačenje ogromnog gnijeva na sebe. Svi znaju mane svojih gradova, ali ne vole kad ih konstatuje neko drugi, i ponašaju se kao da je posrijedi laž. Isti ti ljudi koji su ostrašćeni u "zaštiti" grada dijlele se među sobom na kvartove, kvartovi dalje na ulice, a ulice na zgrade, a čak zgrade i na ulaze. Lokalpatriotizam u Crnoj Gori ide sve do granica kućnog praga i ognjišta. Kostur je jasan i funkcioniše po jasnim pravilima, iako su pravila potpuno neosnovana. Za lokalpatriotizam dovoljno je imati novca za jedan espreso i lakat. Pije se kafa i lakat je na stolu, grad je prazan ali niko nije dobrodošao.
Kao i nacionalizam, lokalpatritizam nema predznak, svaki je isti bez obzira o kom gradu je riječ, i svaki je pogrešan.
Bonus video:
