NEKO DRUGI

Malo je da ode

Poslije ovih mračnih četvrt vijeka, Crnoj Gori treba mnogo više sanaderizacije. Prelazak iz zarobljenog u otvoreno društvo nije moguć sa Đukanovićem. Svi to znaju. Nije dovoljna ona iluzija SDP-a da se sistem našminka i da se do promjena može doći boljom kadrovskom kombinatorikom
15 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 01.07.2013. 09:53h

Jasno je – ma ko da ga pritisne Đukanović ne smije da ode. Zbog straha se i vratio na premijersku funkciju. Šta mu je sve na leđima – od Kombinata do nerazriješenih ubistava. Propustio je sve dobre šanse da se povuče. I sad je talac sopstvene politike i brojnog kriminalnog bratstva, koje štiti decenijama.

Baš zato što je Đukanović u politici bivši čovjek, balon od helijuma koji bi svakog trena mogao pući, svašta bi moglo biti u mjesecima koji slijede – nasilja prema neistomišljenicima, nereda zbog narastujućeg siromaštva. Kasa je prazna, novca nema, a glavni preduzetnici Šarić, Kalić i Keljmendi su ili u bjekstvu ili u zatvoru... Nevolje su velike. Vidi se to na vođi.

Pogled mu je umoran. Ruke nervozno vrti dok pojašnjava u parlamentu da neće otići sa funkcije 13. jula. Pokušava da bude duhovit. To je opasna faza za diktatore na zalasku. Junači se i poručuje da se neće povijati pred Briselom, kao što su se neki savijali pred Beogradom. On, nikad, nije. Svaka mu je istina ovakva.

Brane ga vatreno još samo Farma, Beba i otpisani Kusovac. Tu su i sijamski blizanci spojenih mozgova Antena-Analitika. Ne zna se ko je tužniji. Koalicioni partner mudro poručuje da smjena vlasti ne bi bila katastrofa, da je Lekićev rezultat dokaz da su promjene moguće, da opozicija sazrijeva. Još jedan znak da ima nešto u priči do moćne svjetske adrese okreću glavu od Đukanovića.

Predsjednik SNP-a, koji je premijeru i postavio pitanje o ostavci, kazao je da je to uradio je postoje ljudi i u vlasti i u opoziciji koji imaju dobre informacije iz međunarodne zajednice. Nebojša Medojević je po običaju direktiniji – Brisel traži od Đukanovića da ode. Ovo su demantovali i Ministarstvo vanjskih poslova i Brisel.

Prema jednom izvoru, Đukanovića plaše izvještajem Europola, u kojem se navodno vidi i njegova uloga u famoznom 3D – švercu duvana, droge i dijamanata. Slučaj Sanadera je ništa u poređenju sa ovim, kaže sagovornik Monitora.

Ali, manje je bitno šta je ko rekao Đukanoviću. Strateški, region ulazi u novu fazu. Hrvatska je u Uniji, a Srbija uskoro počinje pregovore, čime se otklanja jedan od glavnih faktora nestabilnosti na Balkanu. EU i SAD sada mogu temeljnije da se bave Crnom Gorom i njenim suštinskim nevoljama. Stav da je ovdje nužna promjena sistema, prelazak iz totalitarnog u otvoreno društvo u kojem je vlast smjenjiva, već se nazire. A za to nije dovoljna samo promjena ličnosti na vrhu, iako se i to podrazumijeva.

Taj novi pristup već je krenuo. Formalno, Brisel je priznao predsjedničke izbore, ali je sumnja u legitimnost ostala. Data je puna podrška zahtjevima opozicije i civilnog sektora da se afera Snimak istraži do kraja i da se sprovede sveobuhvatna revizija izbornih pravila. Traže se i hitne izmjene Ustava radi reforme pravosuđa.

Posljednji udar DPS-u stigao je od Venecijanske komisije i to kroz prijedlog da se kvalifikovanom većinom u parlamentu biraju državni tužilac, ustavne sudije i četiri člana Sudskog savjeta. Time se uskraćuje vladajućoj partiji mogućnost ne samo da sama bira, već i da blokira izbore za glavne funkcije u pravosuđu. Tako bi bilo moguće da opozicija i SDP izglasaju rješenja.

Međunarodni zvaničnici su i ranije više puta prozivali vlast zbog glumljenja borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala i gušenja medijskih sloboda. Manje glasno, ali ne i manje snažno, protestvovali su zbog davanja nezakonite državne pomoći propalim of-šor firmama sumnjive vlasničke strukture i režimskoj Pobjedi.

Prelazak iz zarobljenog u otvoreno društvo nije moguć sa Đukanovićem. Svi to znaju. Nije dovoljna ona iluzija SDP-a da se sistem našminka i da se do promjena može doći boljom kadrovskom kombinatorikom. Tako što bi, recimo, gradonačelnika Podgorice poslali na neko ambasadorsko mjesto, a premijera sklonili sa čelne funkcije.

Poslije ovih mračnih četvrt vijeka Crnoj Gori treba mnogo više i od sanaderizacije – vladavina prava, obuzdavanje endemske korupcije i totalne kontrole nad ekonomskim resursima, represivnim i propagandnim aparatom. Priprema prvih slobodnih izbora. Artikulisanje i jačanje demokratske alternative čemu Miodrag Lekić već daje pečat. I, konačno, okupljanje svih antirežimskih snaga oko jednog cilja – slobodne, demokratske Crne Gore.

(Monitor)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")