Stara je istina da preblizak zagrljaj sa vlašću nijednom umjetniku ne može donijeti dobro. Ali, čak i upućene ljude povremeno zapanje svjedočanstva koja pokažu kakvi višeslojni prevaranti vode Crnu Goru i posebno crnogorsku kulturu.
Onih nekoliko segmenata koji se tiču Crne Gore u aktuelnoj priči Marine Abramović su višestruko zanimljivi. Pored svega ostaloga - što u konkretnom slučaju može izazvati osjećaj ovakav ili onakav, u rasponu od ozlojeđenosti do likovanja - dobili smo još jednu potvrdu kako funkcionišu stvari u današnjoj CG. Posebno onda kada nam se predstavljaju kao “svjetska priča”, “kulturna misija” i slično. (Ili, kako ministar Mićunović jednom reče - “Ne mislite valjda da ja ovo radim za plaću.”)
A kad sve razgrnete, na koncu, iza svega, čak i iza ministrovih žovijalnih akrobacija, pojaviće se kakva pohara/prevara evropskih fondova gdje je neko ispao doooobro dobar. I gdje je Marina bila samo - “mamac”. Ali, dok ne sagledamo cijelu “predstavu”, dok to ne bude moguće, pozabavimo se glavnim ulogama na sceni…
Ta “predstava” i raskošna scena je, vjerovatno dobrim dijelom iščiljela iz sjećanja građanina, budući da ovaj poslije dva mjeseca zaboravi i ono što bi drugdje srušilo vladu. Za građanina kome ništa nije dovoljno atraktivno, zaborav je kao vazduh koji diše.
“Crnogorci su me ostavili na cjedilu”, kaže Marina danas.
Podsjetimo - Marina Abramović, planetarna art ikona, prije nekih desetak godina dolazi u CG. Ministar kulture Mićunović pravi spektakl - sjećate se metlanja Obodovih hala - i čak predlaže Marini da preuzme Cetinjski bijenale. Odmah se oglasio Princ, tvorac manifestacije, pa je ministar prešao na ideju o Marininom institutu u halama Oboda. “U sve hale”, kako reče ministar.
Marina će kasnije saznati da je već tada dio hala bio prodat nekome, te joj je postalo jasno (najzad, reći će neko) da je sve od početka - prevara.
Ne želim da se gradim prorokom (niti je u ovakvom kontekstu posebno teško prorokovati), ali evo što sam tada (2010) napisao na ovom istom mjestu: ”I upravo sada, kada se svi lome oko nje, Marina bi morala dobro da zapamti iskustvo nesrećnog Princa. Jer, nema sumnje da će joj se nešto slično u budućnosti desiti. A neka bude sigurna da problem nije ni u njoj ni u Princu.”
Pored ovog zapleta sa ministrom i institucijama, sliku upotpunjava i situacija sa stanom. Marina kaže da je, u susret velikom projektu, kupila stan na Cetinju. Kada je došla da se useli, objasnili su joj da je stan prodat nekome drugome. Kaže da je ostala i bez stana i bez para. “Ostavili na cjedilu”? Zašto ne - opljačkali.
U istoj ispovijesti Marina pominje i Trinaestojulsku nagradu, onako uzgred i uz zahvalnost, ali vjerovatno je zaboravila da je nagradu primila tik pred izbore, postajući tako (voljni ili nevoljni) učesnik predizborne kampanje. U ovoj rubrici, to joj je tada (2012) vrlo jasno objašnjeno:
“Marina, nakon ovakve fešte (začinjene suzama i njeguškom pršutom) mora da bude svjesna da će - hipotetički, baš ona, sjutra, poslužiti kao “sredstvo” za legitimizaciju vlasti koja - batina novinare, guši slobodne medije, postavlja nove standarde u korupciji i povezanosti sa organizovanim kriminalom, na koncu - riječ je o vlasti koja promoviše kao umjetničku paradigmu ogavni akademski/nacionalni kič, nešto što je nespojivo sa Marininim radom. (…) Ili, da preciziramo: da Marina Abramović nije spremna (i voljna) da besjedi o svom crnogorskom porijeklu i osjećanju, ona ne bi dobila ovu nagradu. Da nije voljna takvoj retorici (i ovakvim predizbornim performansima) ona ovu vlast ne bi zanimala.”
Rastužuje me njeno gorko iskustvo sa crnogorskim prevarantima. Ali, nije da joj nije moglo i moralo biti i tada štošta jasno.
Nadam se da će sve ovo jednom Marina iskoristiti kao materijal za neki performans. “Crnogorski zagrljaj”, recimo.
Bonus video:
