Marinela forever - Vijesti.me
KONTRA(PER)CEPCIJA

Marinela forever

Većina ljudi na Balkanu živi u nekom davno prošlom vremenu, držeći se za sjećanje, koje dostiže neslućene visine idealnog stanja stvari, recipročno koliko je stvarnost ružna i teška

Sarajevo (novina)
Sarajevo (novina)

Često osjetim kako se, potpuno bez svjesne odluke, ipak nađem u prošlom vremenu. Odlazak na desetogodišnjicu Pičvajza, festivala feminističke kulture i politike prijateljstva žena,  pomogao mi je u tom prepoznavanju. Prepoznavanje, čini mi se jednako važnan proces poput promjene. 

Slušala sam što ljudi govore na ulici, pri susretu, na radiju i čujem - većina živi u nekom davno prošlom vremenu, držeći se za sjećanje,  koje tako  dostiže neslućene visine idealnog stanja stvari, recipročno koliko je stvarnost ružna i teška. Iz Crne Gore, prelazeći crnogorsku pa bosansku granicu, ponovo sam se obrela u Crnoj Gori, kao da iz nje nisam ni izlazila. U Bosni je vidljivo na svakom koraku pustošenje politike  i neoliberalnog kapitalizma. Ljudi su jednako neraspoloženi, imaju isti problem sa zdravstvom, socijalom, ekonomijom, politikom i političarima, vođama nacija, popovima, lopovima, nacionalizmom, šovinizmom. A Bosna ima i traumu rata. Ratna trauma  je  razlika između Crne Gore i Bosne. 

U godinama  kada je Bosna doživjela, s ove strane, razaranje, mržnju i smrt, pisala sam knjigu o gradu u mojoj duši  kojeg su u realnosti zasipali bombama, i to direktno na glavu i domove, mojim prijateljima i mjestima na kojima sam živjela i koja sma voljela. Knjiga je objavljena u Crnoj Gori, objavile su je žene ANIME, da nisu, ne bi je ni bilo. I ja sam je tako dugo od 2006. držala iza leđa. Prijateljice iz Fondacije  CURA  su me pozvale da je predstavim na Pičvajzu. To je  ideja s početka. Poziv je povezao dva važna događaja: prvi, početna ideja za taj tekst bila je da se jedna žena nakon trideset godina vraća u grad iz kojeg je otišla bježeći od lične priče; a drugi,  knjiga koja  je objavljena  2006.  davno je prestala  da bude moja svojina, lično i materijalno. Kako dovesti u istu ravan te dvije realnosti. Odlučila sam  da se prepustim i vidim što će se desiti. Prvi dio plana je potpuno uspio  - ja sam se vratila u grad ovim povodom, upravo poslije trideset godina. Prepoznato. Druga faza tog procesa ostala je da se događa. 

Panel je bio prvi događaj u ovom procesu makar sam ga ja tako vidjela,  dok je drugi bio, dogovoreni  susret nakon ravno trideset godina sa rođenom Sarajkom koja je  izlaz spasa prepoznala u ostajanju na Koševu, u rat i u miru, do danas, koja živi bosansku realnost  i dobro je osjeća na sopstvenoj koži, dijeleći  društvenu sudbinu mnogih  nemanjem posla, a da ne pominjem posao u struci,  sa odbijanjem da se preko članstva u partiji bilo koje boje nađe na nekom parčetu donekle obezbjeđene egzistencije koja ima klopku poniženja i iznevjeravanja principa koji život drže na  mjestu. Koja ne odriče nikome da se nazove Sarajkom/lijom ma s kog mjesta ove planete i vilajeta dolazila/o.  Nije ni bilo zapleta. Panel je išao svojim tokom i Palimpsest je ostao u posjedu CURA. Knjiga je ostala tamo gdje joj je bilo mjesto oduvijek. Sada je par kompletan. Slijedi novi krug. 

Međutim, ispred bosanskog kulturnog Centra, čekale su me zelene oči, frizura po formi ista malo medenije boje, glas i govor vrijeme ne mjenja, rock 'n roll … Utisak je bio obostran - neznatne promjene, ostatak je prepoznat. Čudnu hemiju živim u Sarajevu, osmjehujem se čini mi se više nego što treba, osjećam kako me energetski pune zvukovi grada, potvrđujem vrijednosti onog što vidim da je preživjelo sve mržnje, registurujem pomak na bolje u slici koju Sarajevo pruža. Ovdje mi se dešavaju stvari  koji svjedoče da postoje koincidencije.  Govorim sebi - u  Sarajevu patim od viška sjećanja. Onda se desi da me CURE smjeste u hostel čijom ulicom sam  godinama prolazila dan-noć, u knjizi detaljno opisanom,  na par metara vazdušne linije sa Filozofskim fakultetom, do detalja opisanim i značajnim… Pitala sam je li se oteo tekst  i prešao granicu i ušao u realno ili sam ja prešla granicu i poput Alise se našla na stranicama teksta. 

Ova izabrana psihoza  je trajala  dok nisam  vidjela - nju. Ona je stajala tu ispred kao svjedokinja jednog svijeta i njegovih vrijednosti,  a nije bila prošlost. Bila je svjedokinja vremena u kojem su obične stvari za sve nas izgledale nedostižne. Mučili su je kanisteri vode do 13. sprata, dok su snajperisti gađali, nestajala struja,  bolovi koji su sanirani  bez anestezije, odluke koje su se morale donositi u skladu sa ratnom realnošću, grubost koja para svaki milimetar i metar ljudskog odnosa, krive riječi u krivo vrijeme. Mnoštvo,  na šta te vrijeme koje se događa i rat koji smo upriličili za nju zahtijeva. Nije ni pomenula odgovornosti, ušla je u priču kao da smo se juče rastale na ćošku. Ono o čemu je najviše govorila bili su ljudi koje smo zajedno znali. Gotovo da je o svakom znala po nešto, u svakom slučaju mnogo više nego ja. Dok smo se tako klackale na igralištu naših života i ondašnjeg i sadašnjeg, pojavljivala  se ta slika u kojoj prepoznajem zajedničke korake, jer vrijeme ne može da dosegne niti da mijenja jedino  - ljubav. Prijateljstvo je pitanje izbora uvijek, živa je tvar na koju utiče mnogo toga. Međutim, ono je, uprkos svemu, odgovornost dviju  osoba  da se bore za taj ljudski odnos. I koji imaju pravo da ga dogovaraju dalje. Traže i oduzimaju da li imaju argumente da nastave dalje ili da se  na uglu oproste. Ta politika našeg odnosa je neupitna.  

Sjedjele smo tog petak na terasi zgrade odakle vidim krovove, terase i bašte grada Sarajeva. Daleko  od  bosanske realnosti, odnosno svih  realnosti balkanštine, koju  kusamo svakodnevno, koja  je već vidno klasna, većinski sirotinjska i  robovska,  politički, profiterski bogatunska za mali broj onih na vlasti u punoj aroganciji sopstvene pohlepe i bezdušnosti spram onih na čiju su egzistenciju pljunuli. Susret je pomjerio na daljinu medijsko i političko nasilje, ubistveno zdravstvo, obezglavljeno  obrazovanje koje uči mržnji i predrasudama, socijalu koja je živi na ulicama proseći, ekonomiju koju su uništili i kriminalizovali… Daleko od  političkih splačina koje se u Crnoj Gori i šire Balkanom prodaju biračima  kojima je zadatak svaki put da ih ne ubijede da smo samo brojke i partijske vojnikuše/ci, da nam podmeću demokratiju na njihov način, razoružavajući nas do apatije kada nam je potpuno svjedno… Da znamo što radimo svaki put na ovom strašnom mjestu, jer rat nije prestao.  Slušam i razmišljam što sa tim tako zelenim očima, koje  vrijeme i događaji nisu promjenili, sa tim njenim  vječito živim rokenrolom, i onda i danas.   Bolno preživljavanje i  uspomene traume rata nisu načele i pretvorile, tu dušu, tog čovjeka, u oskorušu. Nema traga gorčini. I kažem joj: Taman pomislim da sam sve vidjela, a onda me iznenadi novi pogled i slika. Mislim da ću od sada sjedjeti sa tobom i gledati krovove grada. Do sada sam gledala samo ulice i sa ulica. Dok gledam obronke i harmoniju krovova, koje kao da sam tek tada vidjela prvi put, prepoznajem da sam na prošlost stavila tačku. Bačen je kamečić i otpočinjem novi krug tu sa njom čija me mirnoća i ljudskost drži za ruku dok zajedno gledamo u balkansku realnost,  sa terase grada Sarajeva. 

Završavam ovaj tekst tekstom koji je na početku i na kraju moj kičmeni stub, knjige za koju ne znam da li je tekst ili je životni rukopis, jer se po tom planu i odvijalo i odvija: 
„Nikada neće provjeravati da li su zaista  u toj noći bile tamo. Bile su sa Gradom za kojeg niko  nije rekao da ga ne voli. Postoji ta istorija kvrgava i topla… zanimljiva i nejasna, ćutljiva i opasna… tiha i kričeća. Njoj je ovaj grad značio više nego bilo koji drugi. Ta noć se neće završiti, zbog nje, ostaće budna nad tim otvorenim dlanom. To je dobitna kombinacija za dugovječnost i napredak. To je jedina noć u kojoj su mjesec i zvijezde iza oblaka i zavjese od snijega treperile i rastjerivale sva zla. Kao na rođenju. Pamtim  to svjetlucanje i tu tihu muziku razgovora, smijeh, suze i zagrljaj koji je te suze činio još toplijim. Njena se priča lagano spustila na most. Sada je mogla da mu je ostavi. Sve je to predala Maloj Vodi. Mogla je mirno da ode“. 

Grad i naše prijateljstvo.


Najčitanije iz sekcije Kolumne