EVROPSKI UGAO

Mi i Hongkong

Budućnost slobodnog sveta se prelama preko Hongkonga. Od ishoda borbe mladih Hongkonžana zavisi u dobroj meri kako će izgledati svet naših unuka za tridesetak godina
1531 pregleda 1 komentar(a)
Sa protesta u Hongkongu, Foto: Reuters
Sa protesta u Hongkongu, Foto: Reuters

Zašto u republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije nismo nikada videli masovna okupljanja građana u odbrani prava, sloboda, pravne države, kao u Hongkongu? Bilo je, dakako, masovnih demonstracija i skupljanja ali samo kada je motor bio nacionalizam ili politička borba za vlast, što navodi na zaključak da međ našim narodima “rade” samo torovi: nacionalni ili politički, u smislu da pobede naši pa ćemo da vidimo posle. Možda je pravi odgovor da Hongkonžani znaju šta znači živeti u pravnoj državi, uživati i koristiti slobode i prava na raspolaganju, pa bila ona garantovana od kolonijalne sile?

Ni Crna Gora, ni Srbija koje su postojale pre Jugoslavije (misli se na moderne nacionalne države a ne na srednjovekovne feudalne monarhije), ni sve ostale republike koje su nastale kasnije (izuzev Slovenije) nisu nikada omogućile, bez obzira ko je bio na vlasti, svim svojim građanima, uključujući i manjine, slobode, prava i pravnu državu. Da bi se za nešto borio srčano i istrajno moraš da znaš za šta se boriš: eto razlike između Hongkonga koji je bio 150 godina kolonija Velike Britanije i nas koji smo slobodni, navodno, čitav vek.

Kad je cela Jugoslavija oslobođena 1945. godine, Hongkong je već više od sto godina bio kolonija Velike Britanije. U “slobodnoj” Jugoslaviji oslobodilačka vlast je ukinula političke, medijske, ekonomske slobode. Nije moglo da se putuje u inostranstvo, obrazovni program u školama umesto da obrazuje imao je osnovni cilj da indoktrinira a pravosudni sistem umesto da deli pravdu je štitio “klasnu pravdu”.

U isto vreme, u koloniji Hongkong, britanski guverneri su omogućili stanovnicima “Mirišljave luke” da se politički udružuju i deluju, iako nisu mogli da biraju guvernera, sloboda štampe je bila zagarantovana, kao i ekomomska inicijativa. Hongkonžani su dobili tzv. prekomorske britanske pasoše s kojima su mogli da putuju kada i koliko su mogli ili hteli. Obrazovni sistem je učio mlade Hongkonžane da razmišljaju, da se bore za svoja prava i slobode. Pravosudni sistem je bio postavljen po uzoru na najbolju tradiciju u britanskog pravosudnog iskustva.

Građani Jugoslavije su bili slobodni jer predsednik države, premijer, ministri, predsednici opština, generali i komandanti policije nisu bili stranci - bili su naši najbolji sinovi i kćeri - i jer su oni tako odlučili. Veličala se osvojena sloboda dok su ljudi bez pokrenutih krivičnih postupaka, a kamoli presuda ležali u zatvorima, pasoš da izađeš iz zemlje mogao si samo da dobiješ preko debele veze, u školi su nastvnici podučavali decu da potkazuju sopstvene roditelje, pogotovo ako nešto pričaju protiv oslobodilaca, ljudi su isterivani iz svojih kuća da bi se uselili “oslobodioci”.

Kafedžije, zanatlije, trgovci, mali i srednji preduzetnici ili industrijalci, kako bi to rekli danas, ostali su preko noći bez onoga što su stvarali njihovi preci. I ne samo to, nisu više ni mogli da se bave svojim poslovima, zanatima ili da preduzimaju ekonomske incijative. Na izborima se glasalo za kandidate koje je vlast odredila. Iz slobodne Jugoslavije nije moglo da se slobodno ode, moglo je samo da se pobegne, rizikujući život, naravno. Od polovine šezdesetih pojedine stvari se menjaju, barem za pasoše više nije trebala veza, kao ni dozvola da se izađe iz zemlje.

Građani kolonije Hongkong, po našim, ondašnjim parametrima, nisu bili slobodni jer je “Mirišljavom lukom” upravljao guverner Britanac i na svim ključnim mestima u državi su bili Britanci. Takav “porobljeni” i “kolonizovani” Hongkong, po komunističkim standardima, bio je ostrvo slobode i nade za hiljade i hiljade Kineza - koji su bežali od kineskih “oslobodilaca”, posebno posle 1949. godine - kao i za pripadnike okolnih nacija koji su se takođe davali u beg od njihovih lokalnih “oslobodilaca”.

U Hongkongu nisi mogao da glasaš na izborima, ali si mogao da biraš svoj životni put: da otvoriš svoj biznis ili da napraviš profesionalnu karijeru, bez obaveze da se učlaniš u partiju, podnosiš račune “komitetu” ili da iskazuješ ljubav prema kraljici Elizabeti II. U britanskoj koloniji novinari su slobodno i po svojoj savesti pisali za novine i uređivali vesti na radiju i televiziji a publika je mogla da bira koje će novine da čita, sluša radio ili gleda televiziju, jer su oni informisali, podsticali na raspravu, sučeljavali mišljenja, kreirali debatu i raspravu u društvu. U Hongkongu si mogao da realizuješ neku vrstu američkog sna. Najbogatiji Hongkonžanin Li Kašin je došao sa 12 godina kao izbeglica iz kontinentalne Kine u Hongkong, danas, sa 90 i kusur godina, njegovo bogatstvo je procenjeno na preko 32 milijarde dolara.

Oslobodioci u bivšoj Jugoslaviji su učili generacije da se boje vlasti, da imaju stahopoštovanje prema njoj, da slušaju i izvršavaju ono što im se kaže. “Okupatori” Hongkonga su širili ideje Tomasa Džefersona po kojima imamo tiraniju kada se narod boji vlasti a demokratiju kada se vlast boji naroda. Dok je u slobodnoj Jugoslaviji jaz između realnog života i propagande o ravnopravnosti i jednakosti rastao, u Hongkongu se stimulisala konkurencija a jedina jednakost je bila ona pred zakonom. I danas sve ozbiljne firme koje posluju u Aziji postavljaju, kao uslov, da se ugovori potpisuju u Hongkongu kako bi lokalno pravosuđe imalo nadležnost u slučaju sporova. Motiv je jednostavan: hongkonški pravosudni sistem je percepiran na nivou anglosaksonskog pravosuđa.

“Slobodnu” Jugoslaviju, ni pola veka od njenog postojanja, gotovo više niko nije želeo da brani. Istina bilo je onih koji su hteli da njome da vladaju, celom ili njenim delovima. Pala je pod udarom nacionalizma koji ima isti koren totalitarnim režimima, bili oni ekstremno levičarski ili krajnje desničarski. Hongkonžani posle veka i po provedenog pod upravom Britanije žele da sačuvaju sve što su im Britanci ostavili i što su oni kao društvo izgradili: pravnu državu, slobodne medije, slobodu politčkog udruživanja i delovanja, obrazovni i pravosudni sistem. I ne samo to, u vremenu kada se širi propaganda protiv liberalnih demokratija, oni baš žele tu opanjkanu i ocrnjenu liberalnu demokratiju i za nju su spremni da idu do kraja, jer je doživljavaju kao svoju, nešto za šta se vredi boriti.

Kada su britanska premijerka Margaret Tačer i kineski predsednik Deng Sjaoping 1984. potpisivali sporazum o primopredaji Hongkonga 1997. godine, oboje su bili uvereni da su nadmudrili drugu stranu potpisujući klauzulu o 50-godišnjoj tranziciji “Mirišljave luke”. Tačer je bila uverena da komunizam u Kini neće izdržati tako dugu probu vremena a Deng Sjaoping je bio ubeđen da će građani Hongkonga, na talasu kineskog patriotizma, dotrčati u zagrljaj Pekinga znatno ranije pre isteka tranzicionog perioda 2047. godine.

Prevarili su se i Čelična ledi i Arhitekta moderne Kine. Na kraju druge decenije trećeg milenijuma kineski komunizam je vitalniji i snažniji nego ikad, a Hongkonžani ne samo da nisu pohrilili u krilo matice, već na svaki način pokazuju da ne žele da imaju ništa zajedničko sa kontinentalnom Kinom: od imena, gotovo sva su anglosaksonska, preko jezika (govore samo kantonski i engleski), do sna o nezavisnom ili bar autonomnom Hongkongu.

Budućnost slobodnog sveta se prelama preko Hongkonga. Od ishoda borbe mladih Hongkonžana zavisi u dobroj meri kako će izgledati svet naših unuka za tridesetak godina. Nije reč samo o društvenom uređenju i takmičenju da li su liberalne demokratije bolje i efikasnije od autokratskih i diktatorskih režima. Svaka hegemonska nacija ima tendenciju da pravi svet po svojoj slici i prilici i ako Hongkong postane samo jedan od brojnih kineskih gradova to će biti kraj nada da i mi dobijemo priliku da vidimo da li se vredi boriti za slobodnu i pravnu državu, barem onakvu kakva je Hongkong bio kolonija.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")