Mostarska elegija - Vijesti.me
ZAPISI SA UŠĆA

Mostarska elegija

Mostar spada u onih nekoliko ovdašnjih čudesnih varoši, koje bi svaki ozbiljan putnik za života morao da vidi. To je tačka u kojoj se, kao možda još jedino u Andaluziji, ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u nama

Mostar
Mostar

U Beogradu je Mostar saobraćajna petlja na autoputu za Niš. U Srbiji po kafanama i na svadbama pevaju „Čudna jada od Mostara grada“. Samo što Ahmo iz pjesme biva zamijenjen izrazom „dragi“. Dvojica dobitnika NIN-ove nagrade za roman su u ovom milenijumu - Mostarci. Jedan po opredjeljenju i roditeljima, a drugi po rođenju. Ali Mostar je običnom čovjeku daleko, kao Nikaragva.

Dobar razlog da nešto napišem o jednom od najljepših gradova bivše Jugoslavije.

Mostarsko opredjeljenje

Mostar nije moj ni po rođenju ni po boravku, jer sam u tom gradu bivao povremeno i kratko. Kada bih, međutim, mogao da biram, bio bih po opredjeljenju Mostarac. Čudan je to iskaz za nekoga ko je rođen u Zemunu, a odrastao u Bosni. Vjerovatno u toj misli ima nešto od sumnjivog klišea: beskonačni niz sunčanih dana uz beskonačno zelenu rijeku, a iznad svega luk mosta.

Ipak, moja opredijeljenost za Mostar počiva na svijesti da je to tačka u kojoj se, kao možda još jedino u Andaluziji, ukrštaju svjetovi koji se prepliću i u meni: Mediteran je kroz kapiju mosta pohrlio duboko u kontinent, Istok i Zapad su se poslije vjekovnog rvanja ovdje zaglavili poput teških galija koje su nakon sudara ostale na suvom, ukliještene, nemoćne da se nametnu, nemoćne da odstupe. A ne mogu ni da potonu, jer more nije dovoljno blizu. Ovdje je more tek obećanje u oglašavanju galeba. Ovdje se sve silnice svijeta i njegova nepočinstva vide jasnije. Ali se možda baš zbog toga nameće ljepota kao odgovor na nepočinstva.

Mostar je dokaz da lijepota može da nadživi one koji su pokušavali da je ubiju. Među njima su čak i neki Mostarci koje sam dobro poznavao. Ali o njima neću.

Lična hronika mostarskih trenutaka

Bio sam u gradu više puta. Početkom osamdesetih sam posjetio druga koji je tamo služio vojsku. Pili smo Žilavku na terasi hotela Ruža i razgovarali - o čemu bi drugom kada imaš dvadeset godina - nego o Mostarkama. Onim dugonogim bićima nestvarne ljepote, s čudnim naglaskom i drskim pogledima.

No, moj prvi susret sa Mostarom desio se desetak godina ranije. Osnovna škola u bosanskoj varošici u kojoj sam rastao izabrala je upravo Mostar za odredište ekskurzije. Čopor divlje djece, pušten iz autobusa, razmilio se tada kamenim sokacima. U Bosni je sve bilo pastelno, poslusjenovito, čak je i ljeto na svom vrhuncu, u avgustu, krilo u sebi neku nemu sjetu. Hercegovina i Mostar koji sam otkrio tada, u mom dječijem oku nisu imali ni traga od blagih prelaza boje u boju, od opreznog i odmjerenog prelivanja dana u noć, sjenke u maglu. Kontrasti su bili bolno lijepi. Blještavobeli kamen i tamnozelena voda pod stijenom. Nemilosrdno sunce i ledena Neretva.

Ferko, koji je bio najsmotaniji od nas, najeo se tada previše masnog bureka. Nastavnici su nas okupljali za polazak, kada smo preko ograde u blizini mosta vidjeli kako on skinutih gaća čuči na obali Neretve. Mostarci su već uočili unezvijerenog dječaka i počeli da mu dobacuju iz kafanskih baštica. Ljutiti razrednik je tražio načina da dozove Ferka, jer nije znao kako da siđe do obale.

Kako god, prva jaka mostarska slika koja mi je ostala u sjećanju: Ferko pere stražnjicu na Neretvi.

Docnije sam dolazio raznim prilikama. Najviše na dan, nekada ni toliko. Imam i fotografiju sa nekoliko sarajevskih studenata i studentkinja, a iza nas Mostar kao na razglednici. Taj grad je za mene ostao predivna kulisa, a život se odvijao u Sarajevu.

Mostar bez „Starog“

Rat je zvijer koja pali biblioteke i ruši mostove. Tek kada je kamen mosta pao u Neretvu, kada sam to vidio na njemačkoj televiziji - bio sam već u Regenzburgu - počeo sam da se pitam, nismo li svi odveć neoprezni na svojim putovanjima. Možda tog čuda koje gledamo danas već sjutra neće biti. Trebalo je bolje pamtiti detalje svojih boravaka u Mostaru. Kao što je trebalo bolje iskoristiti vrijeme sa ljudima kojih više nema.

Predrag Matvejević, pisac Mediteranskog brevijara, rekao je za života da su Mostarci svoj most zvali naprosto „Stari“, te da su stijene ispod mosta nazivane pećinama. Pećine su imale svoja imena: „Zelenika, nad kojom su rasli smokva i šipak, Šuplja pod kojom je opasni vrtlog (kapak), mali i veliki Soko, Glavar nalik molu u nekoj maloj luci, veliki Duradžik na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…“

Ovim pećinama u trenutku rušenja 1993. pridružilo se kamenje Hajrudinovog luka razapetog među svjetovima.

Sjetio sam se tada da je Mostar prije rata za mene bio tek veća verzija hercegovačke varoši Stoca koju sam volio svim svojim čulima. Provodio sam nekoliko dana ljeti kod prijatelja Mense u tom gradiću na rijeci čudesne ljepote - Bregavi. Stolac je za mene bio originalni predložak mediteransko-orijentalne civilizacije koja počiva na leđima iščezle antike i srednjovekovlja punog stećaka. Mostar je mogao da bude tek njegov veći, prelijepi odjek.

Kada se kanjon Neretve ukazao svojim užasnim, krezubim osmjehom bez Mosta, shvatio sam da je zločin prema jednom kamenu iz ukupnog zdanja svjetske ljepote, zločin prema ukupnoj ljepoti svijeta. Prepoznao sam osmijeh Tanatosa.

U ranjenom gradu

Poslije rata sam došao čim sam mogao. Moj prijatelj iz sarajevskih studentskih dana, književnik Dragan Šimović, još je bio živ.Vodio je prelijepo mjesto koje je nazvao Škrinja. Tada je ta antikvarnica i knjižara sa kulturnim zbivanjima bila pribježište za Mostarce željne drugog i drukčijeg. Upoznao sam u Škrinji tri mlada mostarska pjesnika. I pomislio da se ovaj grad obnavlja, uprkos svemu. Sjećam se da smo pred moj odlazak sjedjeli u staničnom bifeu kod Salke, da je Miro, stari književni vuk, sukao brkove i naručivao meze i piće. Pridružio nam se raspričani građanski aktivista Ibro koji je naišao autobusom iz Dubrovnika s namjerom da presjedne za Sarajevo. Propustio je naredna dva autobusa. To bio jedan od onih trenutaka kada se punoća života objavi za kafanskim stolom i traje u nedogled, vrtložeći se u brzim i pametnim doskočicama i smijehu.

Jednom je moj sin, kada sam ga odveo u Mostar, u baštici kafea kod Mosta popio pet ili šest Kokti. Bio je otprilike toliko star kao ja na ekskurziji, ali njegova uspomena iz Mostara biće povezana sa prvim ukusom jednog napitka koji nije postojao u Njemačkoj. Sjedjeli smo tu sa cijelom redakcijom odličnog mostarskog časopisa, bilo je vrelo, u grad su počeli da se vraćaju turisti, već smo bili u novom milenijumu. Most je obnovljen. „Neko je rekao da taj obnovljeni most neće biti most nego spomenik mostu“, zapisao je Vladimir Pištalo februara 2004. u svom eseju „Povratak mostarskog mosta“. Esej se ovako završava: „Dok su se radnici dovikivali trideset metara iznad vode, leptir kupusar je sletio na kiselo drvo. Leptir je bio simbol jednostavne ljepote. Mirisala je smokva. Dva divlja mačeta su se igrala, prevrćući se jedno preko drugog. Most se, iz svijeta Platonovih ideja, vraćao na zemlju“.

Sve ovo je trebalo da posluži kao uvod, a nikako da stignem do klasične putopisne priče: nedavno sam posjetio grad, ovaj put kao turista, na nekoliko dana. Htio sam da ga pokažem nekome do koga mi je stalo. Mislim da Mostar spada u onih nekoliko čudesnih stvari u ovom dijelu svijeta, koje bi za života svaki ozbiljan putnik morao da vidi.

Layla, You’ve got me on my knees

Priča o Mostaru je svakako i priča o Hajrudinovom mostu. I o Mostarskoj gimnaziji. Priča o fudbalskim čarobnjacima velikih i malih terena, mada „Velež“ nikada nije bio prvak Jugoslavije. Mostar je, svakako, i jedno od imena ratne traume. Grad u kojem jedva da ima Srba, a Hrvati i Bošnjaci žive razdvojeni nevidljivom linijom ratnih zločina. Ako hoćete, možete na Bulevaru još uvijek pronaći ruševine iz kojih džiglja drveće. Grad u kojem jedna polovina pati od totalne jugoslovenske amnezije, mada se uoči rata svaki deseti stanovnik izjašnjavao kao Jugosloven.

Ali za mene je Mostar najprije priča o Aleksi Šantiću koji prepjevava Hajneovu pjesmu „Der Asra“ da bi prepjev postao jedna od najčuvenijih sevdalinki: „Kraj tanana šadrvana/gdje žubori voda živa“. Za mene je prosto nevjerovatno da Hajne nije sjedio u sjenci Mosta i gledao u Neretvu dok je pisao te stihove. Sviđa mi se ta svjetska parabola: njemački Jevrejin spjeva pjesmu o orijentalnom načinu strasti u kojoj će se prepoznati svi iz plemana onih „što umiru kada ljube“. Onda jedan mostarski Srbin prepjeva te stihove, njih dočeka muslimanska muzička mašta na sazu. I onda se stvori nešto, što ima ukus, miris i zvuk veoma, veoma stare pjesme.

Ni Hajne, doduše, nije izmislio priču koja je osnov pjesme. Ona se zove „Madžnun Lejla“ (Opsjednut Lejlom), a nesrećni mladić se zvao Kais. Priča je iz arapskih oaza preko Perzije i svih zemalja istoka putovala od VII vijeka, da bi je Hajne dvanaest vjekova kasnije pročitao u njemačkom prevodu. Ne mogu drukčije da pojmim put ove Hajneove pjesme od arapskih korena preko Njemačke do Mostara gdje će postati starovaroško blago, nego kao filingranski rad umjetnosti kroz vrijeme. Ali i vraćanje priče samoj sebi, svom otpjevanom smislu.

Sve ove misli se roje i u jednom od niza kafea uz Neretvu, a šum hladne vode u vreli dan bude sličan šumu vremena. Još kada neko iz kafea, obdaren retro ukusom moje generacije, pusti Kleptonovu „Lejlu“ koja je nastala inspirisana istom arapskom pričom koja je pokrenula i Hajneovu ruku, onda se ovdje, u kamenom gradu nad zelenom vodom, zatvore nevidljivi krugovi. Za ljude kojima te rođačke veze arapskog VII vijeka, Hajnea, Šantića, saza i Kleptona nisu važne, to je samo još jedno vrelo mostarsko popodne.

Spomenik pjesmi

Aleksa Šantić je i jednom svojom pesmom ušao u pjevanu kulturnu baštinu ovog podneblja: Emina. Sve se zna o pjesniku i ljepotici. Ono što poslijeratni Mostar čini meni još dražim jeste činjenica da nije samo pjesnik dobio svoj spomenik - već i njegov vjerovatno najpoznatiji književni lik - „Lijepa Emina“. Tako Eminina ljepota putuje kroz vreme, umotana u pjesnikove riječi, da bi se pred mojim očima materijalizovala u spomenik. Kao da neko želi da kaže da ovo mjesto mogu da oblikuju i ljubavne pjesme, a ne samo razulareno oružje.
Da kažem još: pamtim jutarnju kafu nad Radoboljom koja, nestvarno lijepa, žuri u zagrljaj Neretvi kod Mosta, da bi s njom krenula ka moru. Pamtim da sam bio srećan jer sam baš tu, makar termometar pokazivao 39 stepeni. Pamtim i noći u Mostaru kada se povetarac s Neretve umilostivi te pomiluje zažarena tijela.

Pamtim sjaj kaldrme na mjesečini. Ledeni dodir Neretve oko gležnjeva, jer sam se usudio da zakoračim u nju, studen se hitro uvuče u kosti pa dugo puštam suncu da miluje pobijeljele potkolenice. Pamtim i gužvu koju stvaraju turisti - u kolonama ih dovoze autobusi sa dubrovačkih kruzera ili iz Međugorja. Trenutke kada sunce boji kamene gromade oko grada u narandžasto. Kada u čaši zamiriše bijelo vino iz lokalnih vinograda. I kada u „Šadrvanu“ jednom od najboljih etno restorana u regionu, ne znam šta da naručim, jer odlučiti se, recimo, za đulbastije ili hadžijski ćevap znači - odlučiti se protiv svega ostalog.

Glasovi i čudo

Trudim se da od tolike ljepote ne oslijepim. Znam da je u svakom ovom užitku sklupčana sjenka bola koji izviruje čak i iza suvenira. U knjizi Elvedina Nezirovića „Propovijedanje bluza“ čitam: Ljeto je doba/kada su mi oteli oca/doba kada čujem glasove/onih/koji su umrli za ovaj grad.

Ponekad nam je potreban nečiji nedužan pogled da utihne ta elegija u nama. Posljednje večeri žena koju sam doveo u Mostar, dugo gleda Neretvu, jednu, pa drugu obalu. I kao da mi čita misli kaže: „Ovo je... ovo je čudo“.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Kolumne