STAV

Mržnja u doba korone

Bilo kako bilo, u istim crnogorskim medijima je počelo višestruko, povratničko objavljivanje autorskih tekstova čije centralno mjesto ostaje baratanje pozajmljenom kovanicom mrziteljskog značenja. Pokušaj da se na intelektualan način pomogne opštem dobru sveo se na nazivanje Svete tajne pričešća „rednim lizanjem“
2494 pregleda 1 komentar(a)
Govor mržnje (Ilustraciija), Foto: Shutterstock
Govor mržnje (Ilustraciija), Foto: Shutterstock

Globalna epidemija noviranog oboljenja pluća je izazvala de facto uvođenje vanrednog stanja, pa je obavljanje većine redovnih poslova i aktivnosti stalo i u Crnoj Gori. Višemjesečne zvanične prijetnje zloglasnim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti su zaustavljene kad se primakla kolektivna ugroženost zdravlja i života ljudi. Mržnja, pak, prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi prokrčila je sebi put.

Ona je svoju prvu sledeću šansu dočekala već onih dana kada je u Crnoj Gori postojala samo strepnja od pojave prvih slučajeva epidemije. Tada je osvanula lažna vijest da su sveštenici manastira Srpske pravoslavne crkve zaraženi smrtonosnim virusom. Prošlo je dana dok su i zaista registrovani prvi slučajevi oboljevanja, ali je istovrsna lažna vijest još jednom odapeta – sa malobrojnih ali upornih medija je ustvrđeno da su zaraženi povratnici iz inostranstva učestvovali na crkvenim litijama, što je demantovano čak i od strane tako zloupotrebljenih građana. Uslijedio je masovniji povratak naših državljana u zemlju i bolesti su uzele maha. Obje.

Posle kraće dramske pauze očigledno loših glumaca, predstava sa istih medija je nastavljena, pa je ubilačka briga za zdravlje države iskazana najprimitivnijim vrijeđanjem većine njenih građana koji su, umjesto vjernicima Crkve, u glas nazvani „lizačima kašičice“. Ovu i ovakvu sintagmu skovali su beogradski mediji diskutabilne profesionalno-umjetničke vrijednosti ali jasno uočljivih ideološko-političkih ciljeva. Nekažnjivost njene javne upotrebe, a time i puni omalovažavački kapacitet, odmah je prepoznat u Crnoj Gori budući da je riječ o jedinoj zemlji čija vlast je pokušala da nezapamćeno nasilje nad građanskim i vjerskim pravima predstavi kao pravni i civilizacijski standard.

Tu čudima u Crnoj Gori nije kraj, jer je narod, i to ne samo pravoslavni, istovremeno iznenadio snagom pobožnosti koja upravo u odanosti Crkvi nalazi svoj, katkad jedini, a bez sumnje autentičan izraz. Zbog toga se u ulozi izvršioca ovakvog novogovora javilo svega nekoliko lica od kojih većina ne potiče iz Crne Gore ili u njoj ne živi. Sugrađani koji su željeli da daju svoj doprinos u ovom jurišu na Srpsku pravoslavnu crkvu odlučili su da djeluju tajno, pa je tako Eparhija budimljansko-nikšićka bila prinuđena da prijavi da je nepoznato lice postavilo, na vratima parohijske crkve, lažno obavještenje kojim, u ime sveštvenstva, poziva vjernike na kršenje vanrednih mjera zaštite.

Bilo kako bilo, u istim crnogorskim medijima je počelo višestruko, povratničko objavljivanje autorskih tekstova čije centralno mjesto ostaje baratanje pozajmljenom kovanicom mrziteljskog značenja. Pokušaj da se na intelektualan način pomogne opštem dobru sveo se na nazivanje Svete tajne pričešća „rednim lizanjem“.

Krešendo ovog verbalnog divljanja u javnom prostoru nastupa kada je čitavo jedno vjeroispovijedanje okarakteisano kao „pošast“ i „neprekidno podsticanje ludih i zbunjenih na intimne odnose“, a cjelokupno sveštenstvo nazvano „bioteroristima u mantijama“. Egzaltirano javljanje o smrti episkopa valjevskog, gospodina Milutina, nalik radovanju, ne treba posebno komentarisati. Time je nestala i poslednja iluzija da se ovo anticrkveno bogotražiteljstvo ikome može prikazati kao hrišćansko.

I dok mantraško ponavljanje o „lizanju kašičice“ nije posvjedočilo naročitu orginalnost izvođača, ono je nesumnjivo potvrdilo njihovu namjeru omalovažavanja. Uvaženi profesor prava, koji je rukovodio izradom sistemskih zakona koji važe u zemljama regiona, uključujući i Crnu Goru, definiše omalovažanje kao „negiranje ili potcjenjivanje vrijednosti koje čine čast jednog lica“.

Sveta tajna pričešća predstavlja jednu od najvažnijih vrijednosti ispovijedanja vjere svakog hrišćanina i sveštenika njegove Crkve. Prema dokumentu „Vjera Svetih Katihizis Istočne Pravoslavne Crkve“, koji čini osnovne izvore autonomnog crkvenog prava, Sveta tajna je „vidljiva sveštena radnja kroz koju Božja blagodat prenosi čudotvorne darove“, ako se ovi „slobodnom voljom usvajaju i izražavaju kroz dobra djela“; dalje, Pričešće predstavlja „Svetu tajnu u kojoj pobožni hrišćani pod vidom hleba i vina primaju istinito tijelo i krv Gospoda našeg Isusa Hrista“. Iako to nije nepoznato ni laicima, jasno je da čak i sam ovaj simbolički čin nije opisan kao obedovanje, već kao „primanje Gospoda Isusa Hrista“ – koji je i ustanovio Svetu tajnu pričešća i od kojeg i prema kojem se i vrijeme računa.

Umanjivanje važnosti vjerskog obreda nije se zaustavilo na njegovom poistovijećivanju sa jelom i pićem, već su pojedinci sišli u podzemlje nepristojnog ponašanja nazivajući, odatle, sveštenstvo i vjerni narod „pravoslavnim lizačima“. Radnja lizanja tipično je svojstvena načinu na koji se hrane četvoronožne životinje, zbog čega, u društvenom govoru, etimologija nije odvela ovu riječ dalje od pojmova izrazito pogrdnog značenja, kao što su „ulizica“, „ulagivanje“ i „laganje“.

Istinitost vrijednosnih sudova u angažovanom javnom diskursu se nužno ne dokazuje, ali njihova očigledna neistinitost predstavlja otežavajuću okolnost kada se takvim sudovanjem krši pravo drugog.

Da ovakvo obrušavanje na Crkvu samo sebe razobličava, pokazuje manijakalno ignorisanje činjenice da je cjelokupno sveštenstvo Crkve, zajedno za vjernicima, postupilo u skladu sa svim novousvojenim propisima i, bez ijednog izuzetka, ograničilo i prilagodilo svoj život i aktvnosti. Štaviše, Crkva je stavila vlastima na raspolaganje svoja sredstva i najodgovornije se uključila u zajedničku borbu protiv zarazne bolesti – nastavljajući da pomaže građanima i zdravstvenim i drugim javnim ustanovama. Vlada Crne Gore je maksimalno ograničila pravo vršenja vjerskih obreda i Crkva se tome nije protivila, upravo iz razloga potrebe zaštite javnog zdravlja. Naprotiv, ispravna odluka Vlade da ne zabrani bogosluženje, makar ono bilo i bez prisustva vjernika, shvaćena je kao dobronamjerna i tako prihvaćena. U uslovima opšteg utiska da se epidemiologija pokazuje transedentalnijom od svake religije, sveštenstvo je iskazalo punu podršku zdravstvenim radnicima i njihovim naporima.

Uprkos svemu ovome, Crkva je zasuta uvredama i to zbog obavljanja Svete tajne pričešća. Zvanično, razlog napada je to što su se episkopi i protojereji usudili da posvjedoče svoju vjeru i kolektivno iskustvo neprenošenja zaraze prilikom uzimanja Pričešća u našoj Crkvi.

Predstavnici Instituta za javno zdravlje i Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti ocijenili su da ovaj vjerski obred nosi sobom „određeni epidemiološki rizik“. Iako je to standard, očigledno nismo u situaciji da ne ocijenimo pozitivnom činjenicu da su predstavnici Vladinih tijela upotrebili izraz „simbolično konzumiranje hrane korišćenjem istog pribora“ – uvažavajući, tako, makar elementarna vjerska osjećanja svojih građana. Crkva je, s druge strane, iskazala potrebu da se njeno pravo na obavljanje Svete tajne pričešća ne zabrani u potpunosti, s obzirom na to da je već svedeno na minimum. Ona nije najavila bilo kakvo protivljenje mjerama zaštite. O pojedinostima, uključujući i način upotrebe svetih sasuda i drugih predmeta takođe se moglo razgovarati u javnosti. Ali nema s kim.

Vrijeme pred nama će brzo pokazati da li je vlast odlučila da se, u odnosu prema Crkvi, do kraja povede pravilima učtivosti i vladavine prava ili će vratiti usamljenim glasovima davno prevaziđenih ideja što bi lako moglo dovesti, po slovu Druge poslanice Petrove, da „potonje bude gore od prvog“. Jer, ako je „rugačima“ dozvoljeno da se ponašaju po sopstvenom nahođenju, onda su nastupila „poslednja vremena“.

U ovom trenutku nije od presudne važnosti raspravljati o obimu dozvoljenih ograničenja slobode vjeroispovijesti i o tome da li su odredbe iz člana 25 i 46 Ustava Crne Gore u međusobnoj koliziji ili nisu. Ovo tim prije što je Crkva i sama ograničila svoje aktivnosti doprinoseći opštem nastojanju da se društvo sačuva od bolesti.

Važno je, međutim, podsjetiti da pravo na dostojanstvo i nepovredivost ličnosti ne može biti ograničeno ni za vrijeme vanrednog ili ratnog stanja i da njegovo kršenje ne može da doprinese zaštiti, već samo da ugrozi zdravstveno i svako drugo stanje. Vlada ima ustavnu, međunarodnu i zakonsku obavezu da obezbijedi apsolutno poštovanje ovog prava. Iako su uvreda i kleveta, kako se to uobičajeno kaže, dekriminalizovane u Crnoj Gori, to ne znači da su uvrede i govor mržnje nekažnjivi. To je potvrđeno brojnim obavezujućim normama, a naročito odredbama Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o medijima i Krivičnog zakonika – kojima se, za različite slučajeve, konkretizuje ustavna norma o ograničenosti slobode izražavanja pravom drugog lica na „dostojanstvo, ugled i čast“.

Sloboda izražavanja, naravno, podrazumijeva pravo da se saopšti i ono što se drugima ne sviđa, pa i ono što može da šokira ili uznemiri. Prema evropskom pravu, Crkve i vjerske zajednice dužne su da tolerišu negiranje svojih uvjerenja i učenja. Barem Pravoslavna crkva je poznata po tome da ne pledira na bezgrešnost. Po tome je i ime dobila.

Ono što je zabranjeno jeste korišćenje slobode govora na način i riječima koje evidentno imaju za cilj da uvrijede i ponize. U „slučaju Linges“ Evropski sud za ljudska prava je naglasio da se pravo na slobodu govora mora vršiti „u dobroj vjeri“, dok je u „slučaju Oto-Preminger“ presudio o „dužnosti izbjegavanja bezrazložnog vrijeđanja drugih koje ne doprinosi javnoj raspravi i napretku u ljudskim odnosima“. U istom slučaju, a koji se ticao odnosa slobode govora i slobode vjeroispovijesti, sudije su podvukle da „postoje negiranja prava drugih koja sama sebi oduzimaju pravo da budu tolerisana“. Crnogorski slučaj je upravo takav.

Kada se utrvrđuje o namjeri omalovažavanja, nije odlučujuće mišljenje pojedinca ili neke međunarodne komune, već preovlađujuće shvatanje jednog konkretnog naroda i društva. Ovo posebno dolazi do izražaja u društvima u kojima pripadnici konkretne Crkve ili vjerske zajednice čine većinu, kao što je to bio slučaj sa katoličkim vjernicima u Tirolu, u sporu iz 1994. godine.

U „slučaju Gomez da Silva“, Evropski sud je istakao da je uvredljiv govor, u određenoj mjeri, dopušten u uskopoltičkim debatama i to onda kada se javlja kao reakcija na prethodno izrečene provokacije i isto tako uvredljive stavove.

Potvrđujući praksu Evropskog suda, Savjet Evrope je 2007. godine usvojio Preporuku pod nazivom „Svetogrđe, vjerske uvrede i govor mržnje“, a u kojoj je državama-članicama predočeno da „kriticizam ne smije da se sastoji u namjernim i malicioznim uvredama ili govoru mržnje koji podstiče na uzmemirenje, diskriminaciju ili nasilje“. U istom dokumentu se navodi da se sloboda govora ne može upotrebljavati u vjerskim stvarima na isti način kao i u političkim debatama, zbog čega države imaju pravo da najveća ograničenja slobde govora primjene baš u oblasti zaštite vjerskih prava i sloboda.

Ovo je sasvim razumljivo kada se, pored ostalog, zna da Crkva zabranjuje upotrebu onog što u svom monopolu ima država – a to je prinuda. Na ovim prostorima je, nažalost, više nego poznat manir da se kukavički odnos prema državi kompenzuje nedžentlmenskim ponašanjem prema Crkvi. U želji da se to, u suštini nemoralno, ponašanje opravda, prema Crkvi se često iskazuje i jedna pomodno-sajentistička gadljivost koja sebi pripisuje metodološku superiornost, ama njeni promoteri uporno pokušavaju da supu jedu viljuškom.

Nauka i religija su različite vrste sistema znanja koji svoje zakone i istine ne otkrivaju na isti način. Vjera nije stvar takve materijalističke izvijesnosti koja bi sebe potvrđivala u jednakim vremenskim razmacima ili ratama. To je posvjedočio još Sveti Aurelije Augustin nekoliko vjekova prije tzv. šizme koja je za mnoge, kako se to pokaza u vrijeme ove brige za zdravlje, još uvijek izvor frustracija. On, u svom čuvenom djelu, De Civitate Dei, objašnjava: „Ako bi Bog udijelio svakome ko traži, smatrali bismo da mu treba služiti isključivo radi takvih nagrada, te bi nas tako shvaćeno bogosluženje radije učinilo požudnim i pohlepnim nego pobožnim.“

Ovo nije prva epidemija u istoriji i svako ko nastupa kao da ga vjeroispovijedanje poznato više od dvije hiljade godina zapanjuje, izigrava kosmičku neobaviještenost. Pravo na slobodu vjeroispovijesti je, po svojoj prirodi, kolektivno ljudsko pravo koje se ostvaruje u zajednici sa drugima. Mržnja je, s druge strane, jedino zakonita u svoja četiri zida i tu, ako bolje nije moguće, treba da ostane.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")