Muzej - Vijesti.me
VIŠE OD RIJEČI

Muzej

U priči o višedecenijskom nestanku muzejskih predmeta - koriste se nerijetko riječi pohara i pljačka. Zanimljivo, jer su to pojmovi na kojima je, vjekovima, počivala crnogorska ekonomija. Održiva ekonomija, kako bi se to danas reklo

Narodni muzej Crne Gore (novina)
Narodni muzej Crne Gore (novina)

Najveća kazna za bosanskog smrtonosca. Zasluženo. Neki se čude što se DPS ne oglašava. Koliko shvatam, Milo bi mu čestitao da je oslobođen, kao i Šešelju... Ovako, mora da imaju nelagodu. Ili će se pravdati mantrom - da je to prošlost. A oni se ne sjećaju dobro.

Da bismo se dobro sjećali prošlosti - postoje muzeji... Ipak, izgleda da muzeji u Crnoj Gori bude i neke druge porive.

Muzej je ključna institucija naše civilizacije - skladište je suštinska oznaka našeg modela mišljenja, pa je sasvim razumljiva određena počasna, pijetetna rezonanca koja ide uz tu riječ. 

U priči o višedecenijskom nestanku muzejskih predmeta - koriste se nerijetko riječi pohara i pljačka. Zanimljivo, jer su to pojmovi na kojima je, vjekovima, počivala crnogorska ekonomija. Održiva ekonomija, kako bi se to danas reklo.

Nije valjda da je taj modus toliko jak u Crnogorcima da ni institucije poput muzeja ne mogu biti pošteđene. Opet, ako iko ima talenta da se sprda institucijama to su Crnogorci. 

Iskreno, sumnjam da će se doći do konkretne personalne odgovornosti - na koncu, riječ je o devastiranju koje traje od Drugog svjetskog rata, pa ni krivac zasigurno nije jedan. Ali, suštinski krivac je tolerancija na bahate nasilnike sa vlasti koji smatraju da im može biti što god požele. 

Risto Dragićević je prvi ukazao na problem. Ova priča postoji kao pamtljiva epizoda u jednom crnogorskom romanu s kraja osamdesetih (Crne tačke, J. Brković) - neki je udbaš drugove mađarske komuniste častio crnogorskim ordenjem sa muzejskih polica, dok su zapanjeni mađarski drugovi odgovorili - upaljačima. Sa crvenom zvijezdom. 

Crnogorski demon - to je ono vjerovanje da je vlastima sve dozvoljeno. Izuzev Rista Dragićevića (Kišovog ujaka, kraj priče Kratka biografija A.A, Darmolatova, „moj ujak, direktor muzeja“), ili danas gospodina Berkuljana, uvijek je izostajala prava građanska reakcija. 

Bojim se da je priča, dobrim dijelom, opet pogrešno postavljena. Prije svega - ovo je priča ponornica - svakih sedam do deset godina podsjetimo se, kao društvo, skandala sa muzejem. Javašluk za koji se u Crnoj Gori uvijek nađe razlog da se previdi, nestručnost nekih  službenika i službi - to su konstante. I to - višedecenijske. U suštini - problem je u tome što se ovdje brzo zaboravlja... Pa nas ista priča - koja nikako da dođe do bilo kakvog raspleta - uvijek iznenadi. 

Kao što je konstanta našega vremena besramnost režimske posuge. 

Aktuelni laureat pokazuje prave gabarite svoga talenta i morala. Izjava da je neko doživio njegovu nagradu kao - smrt u familiji, zapravo sve govori o njemu. Zamislite koji je to ego. Kako on sebe doživljava... Smrt u familiji? Ništa manje? (Mada ja mislim da je logičnija reakcija - smijeh na ulici, u prodavnici, na trgu, ali takve su fikcije egomana.) 

A sve to jer sam napisao jasno ono što svako ko išta zna vidi: žiri je propustio da nagradi najbolju knjigu. U normalnoj kulturi ništa normalnije od ovakvog javnog suda. No, monološka kultura koju personifikuje i zastupa laureat ("Ideolog i mezimac Đukanovićevog režima, čovek koji drma kulturnom scenom nezavisne CG, i koji se veštim spletkarenjem nametnuo kao nezaobilazna kulturna referenca u trouglu Zagreb - Sarajevo - Podgorica", M.Bazdulj, Politika) nema namjeru da toleriše takve iskaze. Provincijski egoman svijet uvijek vidi po svome. Svi misle samo o njemu, hoće da mu naškode, progone ga... Takav način razmišljanja ima i svoje stručno ime. 

Laureat pokazuje svoje pravo lice. I nastavlja da zaslužuje nagradu...


Najčitanije iz sekcije Kolumne